Accueil > Other langages / Otros idiomas / Altri idiomi / Andere Sprachen... > Srpskohrvatski > Rasprava o dobrovoljnom ropstvu

Rasprava o dobrovoljnom ropstvu

Étienne de la Boétie (1546)

samedi 30 juillet 2011

Toutes les versions de cet article : [Deutsch] [English] [français] [italiano] [Português] [srpskohrvastski]

Vladavina mnogih ne valja —
neka jedan vlada nad vojskom,
neka jedan bude kralj.

To su reÄ i koje, po Homeru, javno izgovara Odisej. [1] Da se zadovoljio samo reÄ enicom

„Vladavina mnogih ne valja...â€

niÅ¡ta bolje ne bi mogao reći. Ako je, medutim, hteo da zbori joÅ¡ umnije, trebalo je da kaže kako gospodarenje mnogih ne može biti dobro, poÅ¡to je moć Jednog, od trenutka kada on dobije titulu gospodara, opaka i bezumna; Homer je, naprotiv, zakljuÄ io reÄ ima:

„neka jedan vlada, jedan neka bude kralj.“

Treba ipak da oprostimo Odiseju Å¡to je tako zborio, jer mu je to pomoglo da smiri pobunu vojske – smatram da je svoj govor viÅ¡e prilagodio okolnostima nego istini. Medutim, ako ćemo pravo, treba reći da je krajnja nesreća biti podanik jednog gospodara, za koga se nikada ne može pouzdano reći da je dobar, jer uvek može sebi dopustiti da bude zao; a imati viÅ¡e gospodara znaÄ i biti isto toliko puta viÅ¡e nesrećan. Za sada ipak ne želim da se upuÅ¡tam u to pitanje, o kojem se toliko puta raspravljalo: da li su drugi oblici republike [2] bolji od monarhije? [3] Ali, pre nego Å¡to preÄ‘em na to pitanje – na koje mesto treba staviti monarhiju meÄ‘u raznim republikama – hteo bih da znam da li joj je uopÅ¡te tu mesto, poÅ¡to je teÅ¡ko poverovati kako ima iÅ¡ta javno u toj vladavini u kojoj sve pripada Jednom. No, ostavimo to pitanje za neko drugo vreme; ono zahteva posebnu raspravu, a povuklo bi za sobom svakojaka politiÄ ka sporenja.

Hteo bih, ovom prilikom, da shvatim kako to da toliko ljudi, toliko sela i gradova, toliko nacija podnosi katkad jednog jedinog tiranina, koji ima samo onu moć koju mu oni daju; koji ima snage da im naudi jedino ako su oni voljni da to podnose; koji može da im uÄ ini neko zlo samo ako oni pristanu da ga trpe, umesto da mu protivreÄ e. To je jamaÄ no velika, a ipak tako obiÄ na stvar, pa se valja pre žalostiti nego Ä uditi tome Å¡to milioni ljudi bedno služe, pognutih glava, pod sramnim jarmom, ne zato Å¡to ih na to primorava neka jaÄ a sila, već zato Å¡to su izgleda opÄ injeni i oÄ arani samim imenom Jednog, pred kojim ne bi trebalo da se plaÅ¡e upravo zato Å¡to je on sam, niti da vole njegove osobine, jer prema njima postupa neÄ oveÄ no i divljaÄ ki. Slabost nas ljudi takva je da Ä esto moramo da budemo posluÅ¡ni prema sili; u tom sluÄ aju treba pustiti da proÄ‘e vreme, poÅ¡to ne možemo uvek biti najjaÄ i. Ako je, dakle, neki narod silom rata primoran da služi tiraninu, kao Å¡to je Atina služila tridesetorici tirana, [4] onda se ne treba Ä uditi nad tim podaniÅ¡tvom već žaliti Å¡to je do njega doÅ¡lo; ili, bolje reÄ eno, ne treba ni žaliti, niti se Ä uditi, već strpljivo podnositi zlo i Ä uvati se za bolje prilike u budućnosti. Narav nam je takva da dobar deo svog života posvećujemo obiÄ nim prijateljskim obavezama. Posve je umno voleti vrlinu, ceniti lepa dela, biti zahvalan za dobro koje nam je uÄ injeno i umanjiti Ä esto sopstvenu dobrobit, kako bismo povećali Ä ast i prednosti osobe koju volimo i koja to zaslužuje. Na taj naÄ in, ako su žitelji neke zemlje naÅ¡li veliku liÄ nost koja je na delu pokazala znatnu sposobnost predviÄ‘anja dogaÄ‘aja kako bi ih zaÅ¡titila, znatnu hrabrost u tome da ih odbrani, znatnu brigu u vladanju, te ako otada pa nadalje steknu naviku da budu posluÅ¡ni prema njoj i da se uzdaju u nju toliko da joj daju odredene privilegije, onda ne znam da li je razborito pomerati je odatle, s mesta na kojem je Ä inila dobro, na mesto gde bi mogla da Ä ini zlodela. Naravno, sve dok ta osoba pokazuje dobru volju, ne treba strahoviti da nam od te blagonaklonosti može stići neko zlo.

Ali, o dobri Bože! Å ta li to može biti? Kako to uopÅ¡te nazvati? Kakva li je to nesreća? Kakvo li je to zlo, taÄ nije, kakav je to nesrećni porok? Videti da je beskrajno mnoÅ¡tvo ljudi ne samo posluÅ¡no, već i gurnuto u ropstvo; da se njime ne samo vlada, već i da se nad njime sprovodi tiranija; da njegovi nisu ni dobra, ni roditelji, ni žene, ni deca, Ä ak ni sopstveni život. Ono pati zbog pljaÄ ke, lopovluka i svireposti, i to ne od neke vojske ili varvarske horde (od kojih bi svako krvlju branio svoj život) već od jednog jedinog Ä oveka; ne od nekog Herakla ili Samsona, već od Ä oveÄ uljka. On je najÄ ešće najveća kukavica i mekuÅ¡ac u celom narodu; nije navikao ni na miris baruta, niti na viteÅ¡ka nadmetanja; ne samo da je nesposoban da zapoveda ljudima već nije u stanju da zadovolji ni najslabaÅ¡niju ženicu. Hoćemo li to nazvati kukaviÄ lukom? Hoćemo li ljude koji takvom Ä oveku služe nazvati kukavicama i slabićima? Ako se dvojica, trojica ili Ä etvorica ne brane od jednog, to je Ä udno, ali ipak mogućno; može se, u tom sluÄ aju, reći da je to zbog manjka srÄ anosti. Ako, meÄ‘utim, stotinu ili hiljadu njih trpe jednog, hoćemo li i dalje govoriti kako je to kukaviÄ luk i kako se ljudi ne usuduju da ga napadnu, ili možda pre da ne žele da ga napadnu, zato Å¡to ga preziru i potcenjuju? Ali, ako vidimo da ne samo stotinu ili hiljadu ljudi već i stotinu zemalja, hiljadu gradova, milion ljudi ne napada pojedinca koji se prema njima odnosi, u najboljem sluÄ aju, kao prema slugama i robovima, kako ćemo to onda nazvati? Da li je to kukaviÄ luk? Svaki porok, naravno, ima svoje granice, preko kojih ne može preći; dvoje, a možda i desetoro, mogu strahovati od jednog; ali kada se hiljadu ljudi, milion ljudi i hiljade gradova ne brane od jednog, to onda viÅ¡e nije kukaviÄ luk, jer kukaviÄ luk dotle ne seže, kao Å¡to ni junaÅ¡tvo ne zahteva da samo jedan Ä ovek osvoji tvrÄ‘avu, napadne celu vojsku, osvoji kraljevstvo. Kakav li je to onda Ä udoviÅ¡ni porok, koji ne zaslužuje da bude nazvan kukaviÄ lukom, kojem se ne može naći dovoljno gadno ime, porok koji priroda poriÄ e da ga je stvorila i kojeg jezik odbija da imenuje?

Neka se na dve strane postavi pedeset hiljada naoružanih ljudi, neka zauzmu borbeni raspored, neka se sukobe; jedni su slobodni i bore se za svoju slobodu, drugi pokuÅ¡avaju borbom da im je otmu; kome će pripasti pobeda, ko će srÄ anije ući u borbu: oni koji se nadaju da će im nagrada biti oÄ uvanje sopstvene slobode ili oni koji kao nagradu za zadate i primljene udarce oÄ ekuju samo ropstvo drugog? Jedni pred oÄ ima uvek imaju sreću proÅ¡log života i iÅ¡Ä ekivanje istog blagostanja u budućnosti. Oni ne misle toliko na tegobe, na trenutne patnje u borbi, koliko na muke koje će kao pobeÄ‘eni morati zanavek da trpe – i oni i njihova deca i celo njihovo potomstvo. Druge ohrabruje samo pohlepa, koja se odmah topi pred opasnošću i Ä ija se tobožnja žestina gasi gotovo odmah, u krvi prve rane. Å ta je to u Ä uvenim bitkama Miltijada, Leonide, Temistokla [5] od pre dve hiljade godina – koje su i danas joÅ¡ tako sveže u knjigama i sećanju ljudi, kao da su nedavno vojevane u GrÄ koj, za njeno dobro i za primer celom svetu – Å¡ta je tom tako malom broju Grka u tim bitkama ulivalo ne samo snagu već i srÄ anost da se odupru moći tolikih brodova, koje je i more jedva držalo, da pobede toliko naroda, u kojima su zapovednici neprijateljskih vojski bili brojniji od svih Grka zajedno? Nije li u tim slavnim danima bitka izmeÄ‘u Grka i Persijanaca bila manje važna od pobede slobode nad služenjem, od pobede slobodnih ljudi nad pohlepom?

Zadivljujuće je sluÅ¡ati priÄ e o junaÅ¡tvu koje sloboda uliva u srca onih koji je brane. MeÄ‘utim, dogaÄ‘a se, u svim zemljama, meÄ‘u svim ljudima, svakoga dana, da jedan Ä ovek ugnjetava stotine hiljada i liÅ¡ava ih slobode; ali, ko bi poverao u to samo na osnovu priÄ e, da se u to sam ne uveri? I kada bi nam neko priÄ ao o tome kao o neÄ emu Å¡to se deÅ¡ava samo u nekim Ä udnovatim i dalekim zemljama, ko bi poverovao da je to istinito, a ne samo neÅ¡to izmiÅ¡ljeno i lažno? Protiv takvog, jednog tiranina, ne treba se boriti, ne treba se braniti; on će poraziti samog sebe, ako zemlja ne pristane na ropstvo. Ne treba mu niÅ¡ta oduzeti, samo mu ne treba niÅ¡ta dati; nije neophodno da zemlja uÄ ini neÅ¡to za sebe, pod uslovom da ne uÄ ini niÅ¡ta protiv sebe. Dakle, sami narodi dopuÅ¡taju, odnosno rade tako da bivaju ukroćeni, jer bi samim odbijanjem da služe bili osloboÄ‘eni; narod sam sebe podjarmljuje, sam sebi preseca grkljan; taj isti narod, koji može da bira izmeÄ‘u podaniÅ¡tva i slobode, odbacuje slobodu i prihvata jaram, pristaje na sopstveno zlo, sam juri za njim. Kada bi ga neÅ¡to koÅ¡talo da ponovo stekne svoju slobodu, ne bih ga na to terao, ali Å¡ta bi Ä oveku inaÄ e trebalo da bude draže od povratka na svoje prirodno pravo, da od marve iznova postane Ä ovek? Ipak, joÅ¡ jednom, ne oÄ ekujem od njega takvu hrabrost; dopuÅ¡tam da viÅ¡e voli neku vrstu sigurnosti bednog življenja od neizvesne nade u lagodniji život. Ali, Å¡ta? Ako je slobodu dovoljno poželeti, ako je za nju potrebna obiÄ na volja, hoće li se naći bilo koji narod koji će poverovati kako preskupo plaća slobodu, ako zna da je može steći samo ako je poželi, i koji će zažaliti zbog svoje volje, ako se pokaže da svoje dobro može povratiti samo krvlju; to dobro, slobodu, Ä iji bi gubitak svim Ä asnim ljudima uÄ inio život nepodnoÅ¡ljivim i kojima bi bez njen smrt bila blagodet? JamaÄ no, kao Å¡to iskra postaje plamiÄ ak, koji staÄ no jaÄ a, i Å¡to se viÅ¡e drva dodaje, to viÅ¡e sagoreva, tako nije potrebno dolivati vode da bi se vatra ugasila; dovoljno je ne stavljati viÅ¡e drva i plamen se sam polako gasi, gubi snagu i prestaje da bude plamen. SliÄ no tome, i tirani Å¡to viÅ¡e pljaÄ kaju, to viÅ¡e zahtevaju; Å¡to viÅ¡e ruÅ¡e i razaraju, to im se viÅ¡e daje i viÅ¡e služi; tako i oni stiÄ u snagu i postaju sve jaÄ i i orniji za uniÅ¡tavanje i ruÅ¡enje svega; ako im se, meÄ‘utim, niÅ¡ta ne daje, ako im se ne iskazuje posluÅ¡nost, ostaće, bez ikakve borbe i zadavanja udarca, ogoljeni i poraženi i viÅ¡e niÅ¡ta neće biti isto, kao Å¡to se i koren do kojeg ne dopiru vlaga i hrana suÅ¡i i vene.

Da bi stekli dobro koje žele, hrabri se neće osvrtati na opasnosti, razboriti neće zazirati od napora; kukavni i tromi ne umeju da izdrže zlo, niti da povrate ono za Ä im žude – oni ostaju na tome da žele, ali kukaviÄ luk im oduzima srÄ anost da tome teže, iako želja da uživaju u tome ostaje u delu njihove naravi. Ta želja, zajedniÄ ka mudrima i nesmotrenima, hrabrima i kukavnima, Ä ini da oni žude za svim onim stvarima koje bi ih, jednom steÄ ene, uÄ inile srećnima i zadovoljnima. Ima samo jedna stvar zbog koje ljudima, ne znam zaÅ¡to, u prirodi ponestaje snage da za njom žude – a to je sloboda, to tako veliko i ugodno dobro. Ako se ono izgubi, nagrnuće sva zla, a dobra koja preostanu od nje, iskvarena ropstvom, izgubiće ukus i miris. Ljudi ne žele slobodu, i to, Ä ini se, iz jednog jedinog razloga: ako bi je poželeli, imali bi je; oni kao da odbijaju da steknu tu dragocenost, jer se do nje suviÅ¡e lako stiže.

Jadni, bedni i bezumni ljudi, narodi tvrdoglavi u svojoj nevolji i slepi prema sopstvenom dobru! DopuÅ¡tate da ispred vas odnose najbolji i najsvetliji deo vaÅ¡ih prihoda, dopuÅ¡tate da vam pljaÄ kaju polja, da vam pustoÅ¡e kuće i da oduzimaju stvari vaÅ¡ih predaka; živite tako kao da vam niÅ¡ta viÅ¡e ne pripada; ako vam ostave pola vaÅ¡ih dobara, porodica, jadnih života, Ä ini se da to smatrate velikom srećom; sva ta Å¡teta, ta nesreća, ta ruÅ¡evnost ne proistiÄ e od vaÅ¡ih neprijatelja već jamaÄ no od vaÅ¡eg neprijatelja, i to od onog kojeg ste vi uÄ inili onim Å¡to jeste, za koga tako junaÄ ki idete u rat i radi Ä ije sujete ne odbijate da izložite smrti svoje živote. Onaj koji tako gospodari vama ima samo dva oka, dve ruke, jedno telo i niÅ¡ta drugo Å¡to ne bi imao i poslednji stanovnik velikog i beskrajnog broja vaÅ¡ih gradova. Ono Å¡to on ima viÅ¡ka –to su sredstva koja mu vi pružate kako bi vas uniÅ¡tio. Odakle mu toliko oÄ iju da vas uhodi osim ako mu ih vi sami ne dajete? Kako to da ima toliko ruku da vas udara, osim ako ih ne uzima od vas? Nisu li to vaÅ¡e noge kojima gazi vaÅ¡e gradove? Kako to da uopÅ¡te ima neku moć nad vama, osim ako to nije vaÅ¡im posredstvom? Zar bi se usudio da vas zajaÅ¡i da nije u sporazumu sa vama? Å ta bi vam on uopÅ¡te mogao da niste jatak lopova koji vas pljaÄ ka, da niste sauÄ esnik ubice koji vas ubija, i svoj sopstveni izdajica? Sejete vaÅ¡a polja da bi ih on pustoÅ¡io; nameÅ¡tate i punite vaÅ¡e kuće kako biste mu obezbedili lopovluk; hranite svoje kćerke kako bi on imao Ä ime da zadovolji svoju pohotu; hranite svoju decu kako bi ih on, u najboljem sluÄ aju, vodio u svoje ratove, poveo u klanicu i uÄ inio ih poslanicima svoje pohlepe i izvrÅ¡iocima svojih osveta. Vi sebe troÅ¡ite naporima kako bi on mogao da se prenemaže u svom uživanju i svojoj prljavoj i gadnoj nasladi. Vi slabite da bi on bio jaÄ i, Ä vršći i da bi uzicu držao joÅ¡ kraće. A mogli biste da se oslobodite od tolikih nedostojnosti, koje ne bi podnele ni same životinje, ako pokuÅ¡ate, ne da ih se oslobodite, već da pokažete volju da to uÄ inite. Budite odluÄ ni u tome da ne želite viÅ¡e služiti i – eto vas slobodnih; ne tražim od vas da ga odbacite ili gurnete, već samo da mu viÅ¡e ne dajete podrÅ¡ku pa ćete sami videti da će on pasti od sopstvene težine i razbiti se poput kolosa ispod koga se izvuÄ e osnova.

Lekari kažu da su uzaludni pokuÅ¡aji da se izleÄ e neizleÄ ive rane, pa možda stoga nije mudro Å¡to ja savetujem narod u ovim stvarima jer je on, izgleda, već odavno izgubio osećanje za zlo koje ga je spopalo, Å¡to dovoljno pokazuje da mu je bolest smrtonosna. PokuÅ¡ajmo, ako možemo, da pretpostavkama otkrijemo kako se tako duboko ukorenila ova tvrdokorna volja za ropstvom, koja sada Ä ini da i sama ljubav za slobodom viÅ¡e ne izgleda toliko prirodna.

Prvo, a to je verujem, nesporno: kada bismo živeli sa pravima koja imamo zahvaljujući prirodi i na osnovu pravila kojima nas ona uÄ i, bili bismo prirodno posluÅ¡ni prema roditeljima, bili bismo podredeni umnosti i ne bismo bili niÄ ije sluge. O posluÅ¡nosti koju svako gaji prema ocu i majci, iskljuÄ ivo shodno svojoj prirodi, svedoÄ i svaki Ä ovek ponaosob. Å to se tiÄ e uma i pitanja da li je on u nama uroÄ‘en ili nije (pitanje o kome iscrpno raspravljaju akademici i koga se dotiÄ u sve filozofske Å¡kole), mislim da neću pogreÅ¡iti verujući da u naÅ¡oj duÅ¡i postoji neki prirodni zametak uma koji se, podstaknut dobrim savetima i dobrim primerima, pretvara u vrlinu; nasuprot tome, ako um ne uspe da odoli porocima koji ga okružuju, taj isti zametak trune. Ono Å¡to je, medutim, u prirodi svima jasno i oÄ igledno i prema Ä emu ne smemo biti slepi to je sledeće: priroda, božji poslanik, dobroÄ initelj ljudi, uÄ inila nas je sve jednakim po obliku i, kako izgleda, po istom kalupu, da bismo se svi meÄ‘usobno spoznali kao drugovi ili pre kao braća. A ako je pri raspodeli svojih darova jednima ili drugima od nas dala neke prednosti u telu ili duhu, nije joj bila namera da nas stavi u ovaj svet kao omeÄ‘eno polje, niti je najjaÄ e i najsposobnije poslala ovde dole da, u ulozi oružanih razbojnika u Å¡umi, gone one najslabije. Valja pre verovati da je, dajući nekima veći a nekima manji deo, htela da izazove u njima bratsku brižljivost koja bi se ogledala u tome Å¡to bi jaÄ i pomagali onima kojima je to neophodno: i tako, poÅ¡to je ta dobra majka svima nama dala celu zemlju za svoj dom, sve nas smestila pod isti veliki krov, sazdala nas sve po istom kalupu tako da svako može da se ogleda i prepozna u svakom drugom; poÅ¡to nam je svima dala taj veliki dar glasa i reÄ i kako bismo mogli da prilazimo jedni drugima i da se bratimimo, te da zajedniÄ kom i uzajamnom objavom naÅ¡ih misli stvorimo zajednicu naÅ¡ih volja; poÅ¡to je nastojala na sve nacine da stvori i uÄ vrsti Ä vor naÅ¡eg saveza i druÅ¡tva, poÅ¡to je po svemu pokazala da nije želela samo da nas sjedini, već da nas sve uÄ ini jednima, onda ni po Ä emu ne treba sumnjati da smo svi po prirodi slobodni, jer smo svi drugovi; može li uopÅ¡te nekom pasti na um da je priroda, stavljajući nas sve u isto druÅ¡tvo, stavila nekoga u stanje ropstva.

Istini za volju, besplodno je raspravljati o tome da li je sloboda prirodna, s obzirom da niko ne može da bude u ropstvu a da mu se pri tom ne Ä ini neko zlo, a nema niÄ eg Å¡to je toliko suprotno svetu u kome vlada priroda, koja je razumna, kao Å¡to je to nepravda. Ostaje onda da se kaže kako je sloboda prirodna i, prema tome, po meni: nismo samo roÄ‘eni sa svojom slobodom već i sa voljom da je branimo. A ako nekim sluÄ ajem posumnjamo u to i ako smo toliko iskvareni da ne možemo da prepoznamo svoje dobro kao ni svoje uroÄ‘ene sklonosti, onda moram da vam uÄ inim tu Ä ast i da tako red uzdignem divlje zveri na postolje da bih vam pokazao vaÅ¡u prirodu i vaÅ¡e stanje. Bože, pomozi mi; ako su Ijudi gluvi, zveri urliÄ u: živela sloboda. Mnoge od njih uginu Ä im ih uhvate; kao Å¡to riba umire Ä im nije u vodi, tako i razna stvorenja napuÅ¡taju svetlost dana ne želeći da prežive gubitak svoje prirodne slobode. Da meÄ‘u životinjama postoji hijerarhija, te zveri koje odmah uginu kad ih uhvate predstavljale bi životinjsko plemstvo. Ostale životinje, od najvećih do najmanjih toliko se opiru kandžama, rogovima, kljunom, kad ih uhvate, da time dovoljno govore koliko drže do onog Å¡to su izgubile. Kada su sasvim zarobljene daju nam toliko oÄ iglednih znakova o saznanju svoje nevolje da se onda može lepo videti da od tog trenutka pa nadalje viÅ¡e Ä ame nego Å¡to žive, i da svoj život produžuju viÅ¡e kako bi žalile svoju izgubljenu dobrobit nego da bi uživale u svom ropstvu. Å ta drugo može da objasni ponaÅ¡anje slona koji, braneći se do iznemoglosti i znajući da će da bude uhvaćen, obija svoju Ä eljust o drvo i lomi svoje zube, do njegova velika želja da ostane slobodan kao Å¡to je bio; tako on dolazi na pomisao da trguje sa lovcima: da vidi da li će, po cenu svojih zuba, moći da se oslobodi i da Ii će njegova slonova kost, ostavljena kao otkupnina, moći da mu obezbedi slobodu. Konja pak dresiramo Ä im doÄ‘e na svet kako bismo ga pripitomili da služi; ipak, naÅ¡a briga i timarenje ne mogu ga spreÄ iti da zagrize uzdu kada hoćemo da ga ukrotimo, da se ritne kada ga podbodemo – time on hoće da pokaže svoju narav i tim svojim Ä inom svedoÄ i o tome da, iako služi, to nije po njegovoj volji, već po naÅ¡oj prisili. Å ta onda valja reći?

ÄŒak i volovi stenju pod jarmom,
A ptice u kavezu pevaju tugovanke,

kao Å¡to sam već rekao na drugom mestu provodeći vreme u pravljenju rima na francuskom: jer kada tebi piÅ¡em, o Longa, [6] ne plaÅ¡im se da ubacim neke svoje stihove; dok ih tebi Ä itam oni gode mojoj sujeti jer ti tada izgledaÅ¡ zadovoljan njima.

Prema tome, ako svako biće koje ima osećaje svog postojanja, oseća zlodelo pokorenosti i teži slobodi; ako životinje koje su stvorene da služe Ä oveku mogu da se podrede tek poÅ¡to su protestovale suprotnom željom, kakva li je onda nesreća mogla da uÄ ini Ä oveka toliko neprirodnim; do te mere da je Ä ovek, jedino stvarno roÄ‘en da živi slobodno, izgubio sećanje na svoje prvobitno stanje i na želju da ga ponovo zadobije.

Postoje tri vrste tirana; jedni stiÄ u vlast na osnovu narodnih izbora, drugi silom oružja, a treći nasledstvom. Oni koji su je stekli pravom ratovanja ponaÅ¡aju se, kao Å¡to dobro znamo i kako se s pravom kaže, kao u osvojenoj zemlji. Oni koji se rode kao kraljevi, obiÄ no nisu niÅ¡ta bolji od prvih, poÅ¡to su roÄ‘eni i vaspitani usred tiranije; sa mlekom posisaju i narav tirana, a na narode koji su im potÄ injeni gledaju kao na nasleÄ‘ene robove; zavisno od naklonosti kojoj su bliži, Å¡krtosti ili raskalaÅ¡nosti, koriste se svojim kraljevstvom kao svojim nasledstvom. Onaj kome je narod dao vlast trebalo bi, Ä ini mi se, da bude podnoÅ¡ljiviji; verujem da bi i bio kad ne bi, Ä im doživi da bude izdignut na tako visoko mesto, iznad svih drugih, polaskan ne znam već Ä ime, Å¡to se naziva veliÄ inom, Ä vrsto odluÄ io da viÅ¡e sa tog mesta ne ide. On gotovo uvek smatra da moć koju mu je poverio narod treba da prenese na svoju decu; Ä im donese takvu odluku, Ä udno je gledati u kojoj meri prevazilazi one druge tirane po svim porocima pa Ä ak i u svireposti. Jedini naÄ in za osiguranje svoje nove tiranije oni vide u snažnom povećanju ropstva i u otudivanju svojih podanika tako da, koliko god da je sveže sećanje na slobodu, ono će uskoro pod njima potpuno da iÅ¡Ä ezne. Tako, istinu govoreći, uviÄ‘am da medu njima ima razlika, ali biram da ne vidim nijednu, jer, iako do vlasti stižu raznim sredstvima, naÄ in vladavine je uvek gotovo isti. Izabranici naroda se prema njemu ponaÅ¡aju kao prema biku koga treba ukrotiti; osvajaÄ i se prema narodu ponaÅ¡aju kao prema plenu na koji imaju sva prava, a naslednici kao prema krdu robova koje im sasvim prirodno pripada.

Tim povodom, da se nekim sluÄ ajem danas rode neki posve novi ljudi, nenaviknuti na pokornost, ali ni omamljeni slobodom, koji ne znaju Ä ak ni za imena pokornosti i slobode, i da im se ponudi da biraju izmeÄ‘u mogućnosti da budu robovi ili da žive slobodno prema zakonima, Å¡ta bi oni izabrali: nema sumnje da bi mnogo viÅ¡e voleli da slede svoj um nego da služe nekom Ä oveku, osim ako nisu poput onih Izraelaca koji su se bez motiva, bez ikakve prisile prepustili tiraninu. [7] Nikako ne mogu da proÄ itam priÄ u o njima a da me to ne razgnevi toliko da bih mogao da se odnosim prema njima gotovo neljudski, i to do te mere da bih Ä ak osećao zadovoljstvo zbog svih nevolja koje su ih tim povodom zadesile. Da bi ljudi, bar dok imaju neÅ¡to Ijudsko u sebi, dozvolili sebi da budu pokoreni, jamaÄ no moraju da postoje dve stvari: ili da budu primorani na to ili da budu prevareni; primorani od strane tuÄ‘ih vojski, kao Sparta i Atina od Aleksandrovih snaga, [8] ili pak od stranaka kao kada je vlada Atine dospela u ruke Pizistrata. [9] Ljudi Ä esto prevarom gube svoju slobodu, ali ne toliko zato Å¡to bivaju zavedeni drugim koliko time Å¡to sami sebe zavaraju. Tako je narod Sirakuze, glavnog grada Sicilije, opkoljen sa svih strana neprijateljem i zaokupljen samo time da se spase neposredne opasnosti, izabrao tiranina Dionizija Prvog i prepustio mu upravljanje vojskom, ne obazirući se pri tom na Ä injenicu da su ga time uÄ inili toliko moćnim da se prepredenjak, kada se pobedonosno vratio, ponaÅ¡ao kao da je pobedio ne samo neprijatelja već i svoje graÄ‘ane – unapreÄ‘ivao je sebe iz kapetana u kralja i iz kralja u tiranina. [10] Nezamislivo je kako narodu, kada je jednom podjarmljen, sloboda iÅ¡Ä ezne iz glave iznenada, do te mere da ga je nemoguće probuditi kako bi je ponovo zadobio; on služi tako dobro i voljno i videvÅ¡i ga takvog moglo bi se reći ne da je izgubio slobodu već da je zaradio svoje ropstvo. Istinu za volju, valja reći da je to uprkos njemu, kao i to da on u poÄ etku silom služi. MeÄ‘utim, oni koji doÄ‘u kasnije služe bez kajanja i sasvim voljno Ä ine ono Å¡to su prethodnici radili pod prisilom. Tako ljudi koji su rodeni pod jarmom, hranjeni i vaspitani u sluganstvu i ne gledaju dalje od svojih nogu, zadovoljni su da žive onako kako su roÄ‘eni. UopÅ¡te ne misle da imaju neko drugo dobro ili pravo osim onog koje su zatekli; smatraju prirodnim ono stanje koje su zatekli roÄ‘enjem. Ipak, nema tog naslednika, koliko god bio rasipan i nemaran, koji jednog dana ne pogleda u registre da vidi da li u potpunosti uživa u svojim pravima nasledstva i proveri nije li neko prisvojio ta njegova prava ili prava njegovog prethodnika. Navika koja, medutim, u svim stvarima ima tako veliki uticaj na naÅ¡e delanje, pokazuje svoju najveću moć time Å¡to nas uÄ i da služimo; i kako se za Mitridata [11] kaže da je na kraju navikao da pije otrov, tako je i nas navika nauÄ ila da progutamo otrov ropstva a da nam on pri tom ne bude gorak. Ne može se poreći da nas priroda u nama vuÄ e tamo gde ona želi i da Ä ini da se za nas kaže da smo dobro ili loÅ¡e rodeni; ali, valja priznati da ona ima manje uticaja od navike, jer se ono Å¡to je prirodno, ma kako bilo dobro, gubi ako se ne održava – okolina nas uvek oblikuje na svoj naÄ in, uprkos naÅ¡oj prirodnoj sklonosti. Klice dobrog koje priroda stavlja u nas tako su krhke i mrÅ¡ave da ne mogu podneti ni najmanji udar pogreÅ¡ne ishrane; te klice se ne održavaju tako lako kao Å¡to lako kržljaju, raspadaju se i postaju niÅ¡tavne poput voćke. Voćka ima i zadržava to dobro u sebi ako joj se dopusti da nesmetano raste, ali ako se na nju neÅ¡to nakalemi, ona odmah gubi to dobro i daje neko drugo Ä udno strano voće. I trave imaju svoja svojstva, prirodnost i posebnost; meÄ‘utim, mraz, vreme, teren ili ruka baÅ¡tovana poboljÅ¡avaju ili umanjuju njihova svojstva; biljka koju vidimo na jednom mestu Ä esto je neprepoznatljiva na drugom. Ko gleda Venecijance, tu Å¡aku ljudi koji žive tako slobodno da ni najnesrećniji medu njima ne bi hteo da bude kralj, uviÄ‘a da svi oni tako rodeni i odgojeni, znaju samo za jednu težnju – da Å¡to viÅ¡e imaju na umu oÄ uvanje svoje slobode; tako nauÄ eni i obrazovani od kolevke, ne bi dali ni najmanji deo svoje slobode za svu ostalu sreću na svetu; ko ih gleda, rekoh, otiÅ¡ao bi posle u zemlju onog koga zovemo veliki gospodar [12] i video tamo ljude koji su roÄ‘eni samo zato da bi služili i koji se odriÄ u svog života da bi održavali njegovu moć: da li bi taj koji gleda pomislio da su ovi i malopre pomenuti ljudi od iste prirode, ili bi možda pomislio da je, izaÅ¡avÅ¡i iz države ljudi, uÅ¡ao u park zveri. Govori se da je Likurg, zakonodavac u Sparti, [13] odgojio dva psa, dva brata Å¡teneta od iste kuÄ ke: jednog je držao da se goji u kuhinji, a drugog navikavao da trÄ i po poljima uz zvuk trube i horne, u želji da pokaže lakedemonskom narodu da su ljudi onakvi kakvim ih uÄ ini vaspitanje. Jednog dana doveo je oba psa na trg i izmeÄ‘u njih stavio Ä orbu i zeca; jedan je otrÄ ao do tanjira Ä orbe a drugi za zecom; ipak su braća, reÄ e on. Ovaj zakonodavac je umeo da pruži Lakedemoncima tako dobro vaspitanje da je svako bio spreman pre da hiljadu puta umre nego da prizna nekog drugog gospodara osim zakona i uma.

Drago mi je Å¡to ću ovde da podsetim na neke od najomiljenijih Kserksovih reÄ i, koje potiÄ u od velikog persijskog kralja i dva Lakedemonca: kada je Kserks pripremao svoju vojsku za osvajanje GrÄ ke, poslao je svoje ambasadore po grÄ kim gradovima da traže vodu i zemlju, Å¡to je bio naÄ in da Persijanci pozovu te gradove na predaju. Nikoga nije poslao ni u Spartu ni u Atinu jer su Spartaci i Atinjani, kojima je Kserksov otac Darije jednom ranijom prilikom poslao ambasadore da prenesu sliÄ an zahtev, te ljude bacili, jednog u jarak, a drugog u bunar, rekaviÅ¡i im da tu smelo uzmu vodu i zemlju i da ih odnesu svom vladaru. Ti ljudi, Spartanci i Atinjani nisu mogli podneti ni najmanju reÄ koja bi ugrozila njihovu slobodu. Medutim, priznavÅ¡i to, Spartanci su takvim ponaÅ¡anjem razgnevili svoje bogove, posebno Taltibija, boga glasnika. Da bi ih smirili, Spartanci su odluÄ ili da Kserksu poÅ¡alju svoja dva sugraÄ‘anina kako bi on, raspolažući njima po svojoj volji, mogao da se osveti za ambasadore koje su Grci ubili njegovom ocu. Dva Spartanca, jedan Sperhije i drugi Bulije, [14] svojevoljno su se ponudili da poÄ‘u. Krenuli su i usput stigli do palate jednog Persijanca koji se zvao Hidarn, a bio je Kraljev poruÄ nik svih azijskih gradova na obali mora; primio ih je Ä asno i posle raznih drugih govora upitao zaÅ¡to izbegavaju da stupe u prijateljstvo s kraljem; ako pogledate mene, reÄ e Spartancima, videćete koliko kralj ume da ceni Ä estite ljude; isto tako kada biste i vi bili njegovi, on bi se prema vama sliÄ no ophodio, i svaki od vas bi bio gospodar jednog grÄ kog grada. „Hidarno, ti nam ne možeÅ¡ dati dobar savet“, rekoÅ¡e Spartanci, „jer si iskusio dobro koje nam obećavaÅ¡, ali zato ne poznajeÅ¡ dobro koje mi uživamo; ti si iskusio naklonost kralja, ali ti niÅ¡ta ne znaÅ¡ o slobodi, o njenom ukusu, o tome koliko je ona slatka. Da si je sam okusio, ti bi nam savetovao da je branimo ne samo kopljem i Å¡titom, već i zubima i noktima.“ Tako su mogli da odgovore samo Spartanci i obojica su govorili onako kako su bili vaspitani. Persijancu je bilo nemoguće da žali za slobodom, jer je nikad nije okusio, kao Å¡to je Lakedemoncu bilo nemoguće da trpi podaniÅ¡tvo jer je okusio slobodu.

Katon UtiÄ ki je joÅ¡ kao dete, i pod nadzorom svog uÄ itelja, Ä esto posećivao diktatora Sulu; kako zbog mesta i kuće iz koje je bio, tako i zbog toga Å¡to su bili bliski roÄ‘aci, Sulina vrata su mu uvek bila otvorena. Katonov uÄ itelj je uvek iÅ¡ao sa njim u posetu, kao Å¡to je obiÄ aj sa decom iz dobrih kuća. Katon je primetio da u Sulinoj kući u prisustvu ili po nareÄ‘enju Sule, jedne zatvaraju a druge osuÄ‘uju; jedan je bio prognan, drugi zadavljen; jedan je predlagao zaplenu dobara nekog graÄ‘anina, drugi mu je tražio glavu. Jednom reÄ i, sve se tu odvijalo ne kao kod sudije u gradu, već kao kod narodnog tiranina; to nije bio nikakav sud, već tiraninova jazbina. Dete onda reÄ e svom uÄ itelju: Å¡to mi ne daÅ¡ bodež, sakriću ga pod mantiju a poÅ¡to Ä esto ulazim u Sulinu sobu joÅ¡ pre nego Å¡to ustane, imam dovoljno jaku ruku da mogu da oslobodim grad od njega – to su reÄ i koje doista pripadaju Katonu; bio je to poÄ etak Katonov, dostojan njegove smrti. Ipak, neka se ne spominje njegovo ime ni zemlja, neka se samo govori o Ä inu onako kako se dogodio; on sam za sebe kaže: zar se neće odmah reći da je to dete bilo Rimljanin, da je roÄ‘eno u Rimu, dok je Rim bio slobodan. ÄŒemu ove reÄ i? Ne zato Å¡to smatram da zemlja i zaviÄ aj ne predstavljaju niÅ¡ta, jer u svim predelima, u svakom podneblju, svuda je ropstvo gorko, a zadovoljstvo biti slobodan, već zato Å¡to smatram da treba žaliti one koji se već od roÄ‘enja nalaze pod jarmom; treba im oprostiti ili dati izvinjenje Å¡to nikada nisu videli ni senku slobode, niÅ¡ta o njoj nisu Ä uli, ne osećaju zlo Å¡to su robovi. Kada bi, kao Å¡to veli Homer za Kimerce, [15] postojala zemlja u kojoj se sunce pokazuje sasvim drugaÄ ije nego nama, u kojoj ih obasjava Å¡est meseci, a zatim ih ostavlja u tmini: da li bi bilo Ä udno da se oni koji se rode tokom te duge noći i koji nisu nikada Ä uli za svetlost i nikada nisu videli dan, naviknu na tmine u kojima su se rodili i budu bez želje za danom? Nikada niko ne žali za onim Å¡to nikada nije posedovao, a žaljenje za neÄ im dolazi tek nakon zadovoljstva i saznanje o zlu uvek dovodi do sećanja na proÅ¡lu sreću. U prirodi Ä oveka je da bude slobodan i da želi da bude slobodan; ali priroda mu je takode takva da se prirodno povija prema ishrani koju dobija.

Dakle, ako su, recimo, Ä oveku prirodne sve stvari kojima se hrani i na koje su navikava, onda je u njemu uroÄ‘eno jedino ono na Å¡ta ga poziva njegova jednostavna i neizmenjena priroda. Tako je prvi uzrok za dobrovoljno ropstvo – navika. Kao Å¡to se dogaÄ‘a sa ždrepcima koji prvo grizu uzde, a potom se igraju njima, tako i oni koji su se pre ritali zbog tereta na leÄ‘ima, sada uživaju da se kite amom i koÄ opere se ponosni pod oklopom. Tako ljudi govore da su uvek bili podanici, da su njihovi oÄ evi isto tako živeli; smatraju da su primorani da izdrže zlo, teÅ¡e sebe primerima i trajanjem sami povećavaju posed onih koji ih tiraniÅ¡u; meÄ‘utim, godine koje prolaze nikada ne daju pravo na Ä injenje zla, ali uprkos tome povećava se nepravda. Uvek postoje neki koji su srećnije roÄ‘eni od drugih, koji osećaju teret jarma, pa ne mogu da se obuzdaju da ga ne stresu; koji nikada ne naviknu na jaram i koji, poput Ulisa koji je stalno lutao morem i kopnom da bi ugledao dim svog ognjiÅ¡ta, nikada ne mogu sebe da spreÄ e u traganju za svojim prirodnim privilegijama, ni da spreÄ e sećanja na pretke i svoje prvobitno stanje. To su ljudi Ä istog razuma i dalekovidog duha, koji se ne zadovoljavaju, poput svetine, gledanjem samo ispred svojih nogu, već radije gledaju iza i ispred sebe i sećaju se proÅ¡lih stvari kako bi sudili o onim stvarima koje predstoje u vremenu i da bi merili pojave u sadaÅ¡njem vremenu: to su oni koji sami po sebi imaju zrele umove koje su pri tom unapredili uÄ enjem i znanjem. Kada bi sloboda bila sasvim izgubljena i sasvim izvan sveta, ti ljudi bi je zamiÅ¡ljali, osećali je u svom duhu i joÅ¡ uvek u njoj uživali; ropstvo nikako nije po njihovom ukusu, Ä ak i kada je ukraÅ¡eno. Veliki TurÄ in [16] bio je svestan da knjiga i uÄ enje daju ljudima, viÅ¡e od bilo Ä ega drugog, smisao i razumevanje sebe samih i razvijaju mržnju prema tiraniji. Koliko znam, u toj njegovoj zemlji nema uÄ enih ljudi, a on ih i ne traži. No, obiÄ no velika revnost i prilježnost onih koji su, uprkos vremenu, saÄ uvali odanost prema slobodi, ostaje bez uÄ inka, ma koliko brojni bili, budući da se ti ljudi medusobno ne poznaju. Tiranin im je oduzeo slobodu delanja, govora i gotovo miÅ¡ljenja; oni ostaju sami u svojim fantazijama. Prema tome, Momo, [17] bog podrugljivosti, nije se suviÅ¡e ni rugao Ä oveku kojeg je skovao Vulkan, kada mu je prebacivao Å¡to mu nije napravljen prozorÄ ić na srcu kroz koji bi mogle da se vide njegove misli. Kaže se da Brut, Kasije i Kask, kada su preduzeli da oslobode Rim, odnosno ceo svet, nisu hteli da u tome uÄ estvuje Ciceron, taj veliki i strastveni pristalica javnog dobra, ako je takvog ikada bilo, smatrajući da mu je srce preslabo za tako veliki Ä in; uzdali su se u njegovu volju, ali ne i u njegovu smelost. Ipak, ko god razmotri dela proÅ¡losti i stare anale, shvatiće: gotovo svi oni koji su se, videvÅ¡i svoju zemlju u nevolji i loÅ¡im rukama, s najboljim namerama latili da je oslobode – uvek su u tome uspevali jer je i sama sloboda bila na njihovoj strani, na strani onog Å¡to su vrlinom zamislili.

Harmodije, Aristogiton, Trasibul, Brut Stariji, Valerije i Dijon [18] to su uspeÅ¡no i ostvarili. U takvim sluÄ ajevima, uz Ä vrstu volju, gotovo nikad ne izostane ni sreća. Brut MlaÄ‘i i Kasije su bili uspeÅ¡ni u oslobaÄ‘anju zemlje od ropstva, ali su, vrativÅ¡i slobodu, poginuli – ne bedno (kakvo bi skrnavljanje bilo reći da ima iÄ eg bednog kod ovih ljudi, bilo u njihovoj smrti, bilo u njihovim životima?), već jamaÄ no na veliku Å¡tetu, veÄ nu nesreću i potpuno razaranje republike koja je, Ä ini se, pokopana sa njima. Drugi, kasniji poduhvati protiv rimskih imperatora predstavljeni su zaverama ambicioznih ljudi koje ne treba žaliti zbog nevolja koje su ih zadesile jer je jasno da nisu nastojali da zbace krunu, već samo da je uzurpiraju, pretendujući da oteraju tiranina, ali da pri tom zadrže tiraniju. Å to se njih tiÄ e, ne bih želeo da su u svom poduhvatu uspeli i zadovoljan sam Å¡to su svojim primerom pokazali da sveto ime slobode ne treba zloupotrebljavati za pokrivanje rÄ‘avog poduhvata.

Ali, da se sada vratim na naÅ¡e razmatranje koje mi je gotovo izmaklo; prvi razlog zbog kojeg Ijudi dobrovoljno služe jeste zato Å¡to se rode i odgajaju kao slugani. Iz ovog proizlazi drugi razlog: pod tiranima ljudi lako postaju kukavice i mekuÅ¡ci. Za ovu napomenu sam duboko zahvalan Hipokratu, praocu medicine, koji ju je zapisao i preneo u jednoj od svojih knjiga pod naslovom O bolestima. [19] Ta liÄ nost je sigurno imala veliko srce i to je i pokazala kada je kralj hteo da je privuÄ e ponudama i velikim darovima. Hipokrat je kralju iskreno odgovorio da, kada bi se meÅ¡ao u leÄ enje varvara koji su hteli da ubijaju Grke i kada bi svojim naukom služio onom koji je hteo da porobi GrÄ ku, to bi bio teret na njegovoj savesti. Pismo koje mu je poslao joÅ¡ i danas stoji meÄ‘u njegovim delima i zauvek će da svedoÄ i o njegovom velikom srcu i plemenitoj prirodi. Izvesno je, dakle, da se sa slobodom odjednom gubi i srÄ anost. Ljudi podanici u borbi ne pokazuju ni oduÅ¡evljenje ni ljutitost: idu prema opasnosti kao da su vezani i obamrli, ne osećaju uopÅ¡te da u njima gori strast za slobodom koja Ä ini da se opasnost prezre i koja stvara želju da se lepom smrću meÄ‘u drugovima stekne slava i Ä ast. Medu slobodnim ljudima svako je, po sopstvenoj želji, Ä inio Å¡to je bolje mogao, svako za zajedniÄ ko dobro, svako za sebe; svi oni oÄ ekuju udeo u nevolji poraza ili u dobru pobede. Porobljeni ljudi, pored ratniÄ ke hrabrosti gube živost i u svim drugim stvarima, a srce im je nisko palo, meko je i nesposobno za sve velike stvari. Tirani to dobro znaju i, videvÅ¡i da se to podanicima dogaÄ‘a sve Ä ine da bi ih uÄ inili joÅ¡ mlitavijim.

Ksenofont, ozbiljan istoriÄ ar i jedan od najÄ asnijih Grka, napisao je knjigu u kojoj se nalazi dijalog o mukama tiranina, koji vode Simonid i Hijeront, tiranin iz Sirakuze. [20] Ova knjiga je puna dobrih i ozbiljnih prigovora koji su, po meni, izloženi na najprikladniji mogući naÄ in. Da je bar bog hteo da je imaju pred oÄ ima svi tirani koji su ikada postojali i da se svi u njoj ogledaju kao u ogledalu, sigurno bi iz nje na svom licu prepoznali znakove sopstvenih poroka i donekle se zbog toga postideli. U toj raspravi se govori o mukama u kojima se nalaze tirani koji su, Ä ineći svima zlo, prisiljeni da strahuju od svih ljudi. On, izmeÄ‘u ostalog, kaže da se loÅ¡i kraljevi u ratu služe stranom vojskom koju plaćaju ne usudujući se da stave oružje u ruke svoga naroda kome su Ä inili zlodela. (Bilo je i dobrih kraljeva koji su plaćali strane vojnike, pa Ä ak i sami francuski kraljevi, viÅ¡e ranije nego sada; ali, iz jednog drugog razloga – da bi saÄ uvali svoje vojnike, smatrajući da to nije veliki troÅ¡ak kada je u pitanju Ä uvanje svojih ljudi. To je, verujem, ono Å¡to je mislio Scipion, veliki Afrikanac, kada je rekao da bi pre spasio jednog graÄ‘anina nego porazio sto neprijatelja.) Jasno je da tiranin nikada ne misli da mu je moć osigurana sve dok ispod sebe joÅ¡ uvek ima nekog ko neÅ¡to vredi. Onda s pravom može da mu se kaže ono Ä ime se diÄ i Trason, a Å¡to je, po Terenciju [21] prebacio gospodaru slonova:

Zar ste zaista toliko ponosni
Što naređujete divljim zverima?

To lukavstvo tiranina da zaglupljuje svoje podanike nigde nije jasnije saznatljivo nego u onom Å¡to je Kir uÄ inio LiÄ‘anima poÅ¡to je zauzeo Sard, glavni grad Lidije, poÅ¡to je uhvatio i poveo Kreza, tog toliko bogatog kralja koji se predao. Doneli su mu vesti da su se graÄ‘ani Sarda pobunili; brzo ih je naterao na pokornost, ali ne hoteći da opustoÅ¡i tako lep grad, niti da bude primoran da tu stalno drži vojsku da ga Ä uva, dosetio se izvanrednog naÄ ina da osigura posedovanje grada: ustanovio je u njemu javne kuće, krÄ me i javne igre i obnarodovao ukaz po kome graÄ‘ani treba da ih koriste. Taj garnizon mu je bio tako dobar da posle toga nikada nije morao da digne maÄ protiv LiÄ‘ana; ti jadni i bedni ljudi su se zabavljali izmiÅ¡ljajući razne vrste igara tako da su Latini iz toga izvukli svoju reÄ , te ono Å¡to nazivamo razonodom oni nazivaju Lude, kao da pri tom misle da kažu Lidi. Nisu svi tirani tako jasno izrazili svoju volju da omekÅ¡aju ljude ali, istini za volju, ono Å¡to je on formalno naredio jeste ono Å¡to je većina drugih Ä inila na pritajen naÄ in. Doista, u prirodi svetine, Ä iji je broj uvek veći u gradovima, jeste da podozreva prema onome koji je voli i da je prostoduÅ¡na prema onome koji je vara. Svaki narod se vrlo lako namami na ropstvo, Ä im mu se podnese pod nos i najmanji užitak – i nemojte misliti da postoji ptica koja bi se lakÅ¡e uhvatila na varku, niti riba koja bi se brže upecala na udicu s crvom. Zaista je izvanredna stvar da se ljudi tako brzo prepuÅ¡taju, Ä im ih se zagolica. PozoriÅ¡ta, igre, farse, spektakli, gladijatori, Ä udne zveri, medalje, slike i druge sliÄ ne droge bili su mamac ropstva za narode starog veka, cena za izgubljenu slobodu, oruÄ‘a tiranije; ova sredstva, ova praksa, ovi mamci bili su u rukama starih tirana, pomoću kojih su uspavali svoje podanike pod jarmom. Tako su se zaglupljeni narodi, smatrajući ove razonode lepim, zabavljeni jalovim zadovoljstvom koje im je prolazilo ispred oÄ iju, navikavali da robuju, tako jednostavno kao Å¡to deca uÄ e da Ä itaju gledajući lepe slike u knjigama. Rimski tirani su se dosetili joÅ¡ jednog naÄ ina, Ä esto slaveći javne dekurije, [22] zloupotrebljavajući tu rulju koja se prepuÅ¡tala najviÅ¡e zadovoljstvima hrane onako kako je trebalo. NajuÄ eniji meÄ‘u njima ne bi se odrekao svog tanjira Ä orbe da bi opet zadobio slobodu Platonove države. Tirani su u tim prilikama darežljivo davali Ä etvrti sira, meru vina i sestercij; [23] bilo je onda zaista žalosno sluÅ¡ati poklike „Živeo kralj“: glupani nisu shvatili da, primajući sve te stvari, dobijaju nazad deo svojih stvari i da tiranin ne bi mogao da im da taj deo da im ga prethodno nije oduzeo. Jedan bi danas uzimao sestercij, drugi bi se kljukao hranom, blagosiljajući pri tom i Tiberija i Nerona za njihovu darežljivost; sutradan, primorani da se odreknu svog dobra u prilog njihove Å¡krtosti, svoje dece u prilog njihove pohlepe, sopstvene krvi zbog okrutnosti ovih veliÄ anstvenih imperatora, ne bi prozborili ni reÄ , poput kamena, ne bi se ni pomerili, poput panja. Uvek se svetina tako ponaÅ¡ala: spremna i otvorena za zadovoljstva koja ne može poÅ¡teno da primi a bezosećajna prema nepravdi i bolu koji razumno podnosi. Kada se govori o Neronu, ne vidim nikog ko se ne trese pri pomenu samog imena tog gadnog Ä udoviÅ¡ta, te obiÄ ne i straÅ¡ne beÅ¡tije, a treba reći da je nakon njegove smrti, odvratne koliko i njegov život, taj plemeniti rimski narod do te mere osećao tugu sećajući se njegovih igara i gozbi da je bio spreman da zbog toga žali. Tako piÅ¡e Kornelije Tacit, dobar, ozbiljan i jedan od najpouzdanijih autora. Sve to neće da izgleda Ä udno s obzirom na ono Å¡to je isti taj narod prethodno Ä inio, prilikom smrti Julija Cezara koji je pogazio zakone i slobodu, liÄ nosti u kojoj, Ä ini mi se, nema niÄ eg vrednog jer je njegova humanost, koja se toliko istiÄ e, bila Å¡tetnija od okrutnosti najdivljijeg tiranina koji je ikada živeo; jer, istina je da je njegova otrovna blagost zaÅ¡ećerila ropstvo rimskog naroda. Nakon njegove smrti, meÄ‘utim, taj narod koji je joÅ¡ u ustima nosio ukus njegovih banketa a u duhu sećanje na njegovu rasipnost, sakupio je klupe sa trga kako bi mu Ä asno napravio lomaÄ u da mu spali telo, zatim je podigao stub ocu naroda (tako je pisalo na vrhu stuba), i najzad mu odao veću poÄ ast mrtvom, kakav je bio, nego Å¡to je po pravilu trebalo odati poÄ ast živom Ä oveku, osim možda onima koji su ga ubili. Rimski imperatori nisu zaboravljali da uzmu titulu „narodni tribun“, kako zbog toga Å¡to je taj položaj smatran svetim i nedodirljivim, tako i zbog toga Å¡to je bio ustanovljen za odbranu i zaÅ¡titu naroda, i Å¡to su na taj naÄ in, uz naklonost države, obezbeÄ‘ivali da narod ima viÅ¡e poverenja u njih, kao da je narod trebalo samo da se zadovolji nazivom funkcije a ne i da oseti njene suprotne uÄ inke. Danas ne Ä ine niÅ¡ta bolje oni koji svaki put, pre nego Å¡to uÄ ine Ä ak i neko teÅ¡ko zlodelo, prethodno izreknu neku lepu misao o opÅ¡tem javnom dobru i o opÅ¡toj koristi. Jer ti, o Longa, dobro znaÅ¡ tu formulu koju bi oni mogli dosta veÅ¡to da koriste na nekim mestima, ali tamo gde ima toliko bezoÄ nosti u većini sluÄ ajeva, jamaÄ no ne može da bude veÅ¡tine. Asirski kraljevi, i posle njih kraljevi Medije, pojavljivali su se u javnosti Å¡to je moguće docnije kako bi narod posumnjao da su oni neÅ¡to viÅ¡e od obiÄ nih ljudi, i tako ostavljali ljude u tim sanjarenjima koja podstiÄ u izmiÅ¡ljanje stvari koje nisu viÄ‘ene. Tako su se mnogi narodi, koji su dovoljno dugo pod tim asirskim carstvom, navikavali na robovanje pomoću te zagonetke i sve su voljnije robovali jer nisu znali ko im je gospodar i da li ga uopÅ¡te imaju, pa su na taj naÄ in živeli u strahu od jednog koga nikada nisu videli. Prvi egipatski kraljevi su se pojavljivali samo ako su nosili katkad maÄ ku, katkad granÄ icu, katkad vatru na glavi; tako se maskiravÅ¡i, izigravali su opsenare, i prireÄ‘ujući tako Ä udoviÅ¡ne pojave izazivali poÅ¡tovanje i divljenje kod svojih podanika; a ovi, da nisu bili tako glupi i poniženi, trebalo je da se na to samo smeju i sprdaju. Jadno je sluÅ¡ati o svemu Å¡to su tirani u proÅ¡lim vremenima Ä inili da bi utemeljili svoju tiraniju; sa koliko su se malih naÄ ina služili da bi to postigli, nailazeći uvek na svetinu kao skrojenu za njih, svetinu koja bi se uvek uhvatila u klopku, ma kako nemuÅ¡to ta klopka bila postavljena; nikada je nisu lakÅ¡e obmanjivali i bolje pokoravali nego kada su se najviÅ¡e sa njom sprdali.

A Å¡ta da kažem o joÅ¡ jednoj bajci koju su stari narodi uzimali zdravo za gotovo? ÄŒvrsto su verovali da palac Pira, epirskog kralja, [24] Ä ini Ä uda i da leÄ i obolele od slezine. UlepÅ¡avali su priÄ u joÅ¡ viÅ¡e dodajući da će palac, kada tek kralja bude spaljen, da ostane netaknut i nezahvaćen vatrom. Tako je narod uvek sebi glupo izmiÅ¡ljao lažne priÄ e da bi u njih kasnije verovao. Mnoge od tih priÄ a su napisane, ali takvim stilom da im se poreklo može pronaći u gradskim traÄ evima i ispraznim priÄ ama svetine. Vespasijan je, kažu, vraćajući se iz Asirije i prolazeći kroz Aleksandriju, putujući za Rim da bi osvojio carstvo, Ä inio Ä udotvorne stvari. Ćopave je uspravljao na noge, Ä inio je da slepi progledaju i mnoge druge lepe stvari u koje su, po meni, mogli da poveruju jedino oni koji su bili slepiji od onih koji su leÄ eni. I samim tiranima se Ä inilo da je veoma Ä udno to Å¡to ljudi podnose da ih jedan Ä ovek zlostavlja; zbog toga su isticali religiju kao svoj Å¡tit i, ako je to bilo moguće, preuzimali su atribute božanstava u svrhu održanja svojih zlih života. Tako je sa Salmonejem i njegovim paklom; ako je verovati Vergilijevoj Sibili, Salmonej ispaÅ¡ta na dnu pakla jer se podsmevao ljudima i hteo da izigrava Jupitera: [25]

Na dnu se valjaju ubijeni gromom.
Videh dva džina – dva Alojeva sina,
Koji hteše rukama da otkinu nebo
I s božanske vlasti da Jupitera zbace.
Videh i Salmoneja – strašno kažnjena –
Vozi se kvadrigom i buktinjom maše
U trijumfu kroz Grke i Elide grad
– Oponašajući munju, Olimpa tresak,
Božanske poÄ asti tražeći za sebe.
Varnice tuÄ a ludom i konjski topot
Bili su tresak i nedostižna munja.
Svemoćni Div iz oblaka munju baci,
Ne, baklje niti dimljenu svetlost bora,
U strašni vihor strmoglavce ga gurne.

Ako se u ovom Ä asu, tamo dole, tako postupa s njim koji je samo izigravao glupana, onda verujem da su oni koji su veru koristili da bi Ä inilo zlo tamo primili na sebe joÅ¡ jaÄ i žig.

NaÅ¡i su u Francuskoj posejali ne znam sve kakve žabe krastaÄ e, ljiljanove cvetove, sveto ulje, bojne zastave: [26] ma kako bilo, Å¡to se mene tiÄ e, ne želim da ne verujem u to jer za to nisu imali razloga ni naÅ¡i preci a ni mi, budući da smo u miru uvek imali dobre, a u ratu hrabre kraljeve, i mada su to kraljevi po roÄ‘enju, Ä ini se da nisu bili po prirodi isti kao i oni ostali, već pre svoga roÄ‘enja odabrani od svemoćnog boga da vladaju i oÄ uvaju ovo kraljevstvo. A i kada ne bi bilo tako, ne bih želeo da ulazim u raspravu o istinitosti naÅ¡ih tradicija, a ni da ih potanko raÅ¡Ä lanjujem; ne želim da otmem ovu lepu temu o kojoj može tako dobro da se izrazi naÅ¡a francuska poezija, sada ne samo poboljÅ¡ana već, kako se Ä ini, sasvim obnovljena od naÅ¡eg Ronsara, naÅ¡eg Baifa, naÅ¡eg di Belea [27] koji u tome tako unapreÄ‘uju naÅ¡ jezik, usudujem se nadati da uskoro nećemo imati nikakvog razloga da zavidimo Grcima i Latinima, osim na pravu stareÅ¡instva. UÄ inio bih sigurno nepravdu naÅ¡oj rimi (rado koristim ovu reÄ , nije mi nemila mada su je mnogi uÄ inili mehaniÄ kom, jer vidim dosta ljudi koji su kadri da je ponovo oplemene i da joj vrate prvobitnu poÄ ast), uÄ inio bih, kao Å¡to rekoh, veliku nepravdu ako bih joj sada oduzeo te lepe priÄ e o kralju Klodoviku, na osnovu kojih mi se Ä ini da već vidim kako se prijatno i lako razvija dar naÅ¡eg Ronsara u njegovoj Fransiadi. [28]

Slutim njegov domet, svestan sam njegovog pronicljivog duha, poznajem Ä ovekov Ä ar; imaće uspeha sa bojnom zastavom kao i Rimljani sa svojim svetim Å¡titovima. „Štitovi pali sa neba“, [29] tako kaže Vergilije; on će iz naÅ¡eg svetog ulja izvući sve ono Å¡to su Atinjani izvukli iz Erihtonijeve korpe; [30] uÄ iniće da se o naÅ¡em grbu govori kao Å¡to su oni govorili o svojoj maslinovoj granÄ ici, za koju kažu da se joÅ¡ uvek može naći u Minervinoj kuli. Izvesno je da bih bio nepromiÅ¡ljen kada bih hteo da poreknem naÅ¡e knjige i da tako zaÄ‘em na teren naÅ¡ih pesnika. Ali, da se vratim tamo odakle sam, ne znam kako, skrenuo nit moje rasprave. Uvek se deÅ¡avalo da su tirani, kako bi uÄ vrstili svoje mesto, nastojali da naviknu narod ne samo na posluÅ¡nost i ropstvo, već i na obožavanje njih samih. Sve Å¡to sam dosad rekao o tome Å¡to je neophodno da bi se ljudi navikli da dobrovoljno služe, tirani primenjuju samo na sitan i neuki narod.

Sada, meÄ‘utim, dolazim do taÄ ke koja je, po meni, pokretaÄ i tajna gospodarstva, oslonac i osnova tiranije. Onaj koji misli da tiranina Ä uvaju halebarde, stražari i noćne straže, po mom sudu, jako se vara. Oni se time služe, kako verujem, pre zbog forme i da bi zastraÅ¡ili nego zbog toga Å¡to se u to uzdaju. Strelci spreÄ avaju ulaz u palatu siromaÅ¡nima koji nemaju nikakva sredstva, a ne dobro naoružanim ljudima koji mogu neÅ¡to i preduzeti. Sigurno je lako reći za rimske careve da nije bilo toliko onih koji su izmakli opasnosti zahvaljujući pomoći svojih stražara, koliko onih koje su ubili sami njihovi strelci. Ni grupe konjanika, ni Ä ete peÅ¡adinaca, ni oružje nije ono Å¡to Å¡titi tiranina; isprva se u tako neÅ¡to neće poverovati, ali je to sigurno taÄ no. Uvek Ä etvoro ili petoro drže tiranina; Ä etvoro ili petoro koji za njega drže celu zemlju u ropstvu; uvek je bilo petoro ili Å¡eÅ¡toro koji su uživali poverenje tiranina približivÅ¡i mu se sami od sebe ili zato Å¡to ih je on pozvao da budu sauÄ esnici u njegovim okrutnostima, drugari u njegovom zadovoljstvu, podvodaÄ i za njegove sladostrasti i uÄ esnici u njegovim pljaÄ kama. Ova Å¡estorica upravljaju tako dobro svojim Å¡efom da on postaje zao za druÅ¡tvo ne samo zbog svojih zlodela, već i zbog njihovih. Ova Å¡estorica pak imaju ispod sebe Å¡est stotina ljudi koji stiÄ u korist, a sa njima Ä ine ono Å¡to su ovi uÄ inili sa tiraninom. Ovih Å¡est stotina pod sobom imaju Å¡est hiljada onih koje su unapredili u Ä inove, kojima prepuÅ¡taju ili rukovoÄ‘enje regijama, ili baratanje novcem kako bi pospeÅ¡ivali njihovu Å¡krtost i okrutnost, koju će da primenjuju onda kada doÄ‘e vreme i to Ä ineći tako ogromno zlo da će moći da opstanu iskljuÄ ivo pod senkom onih prvih, da bi se na taj naÄ in izuzeli od zakona i njegovih kazni samo njihovim posredstvom. Veliki je niz onih koji dolaze iza ovih, a ko želi da se razonodi razmotavajući to klupko, videće da se njime za tiranina drži ne Å¡est hiljada, već stotine hiljada, milioni njih vezanih za to uže – upravo kao Å¡to se Jupiter u Homerovoj priÄ i hvali da jednim trzajem sliÄ nog lanca može da privuÄ e k sebi sve bogove. Otuda je poteklo jaÄ anje Senata pod Julijem Cezarom, zatim ustanovljavanje novih funkdja, stvaranje položaja, i to sigurno ne zato da bi se reformisalo pravo već radi stvaranja novih oslonaca za tiraniju. Ukratko, na kraju ispada da zahvaljujući dobicima ili udelom u dobicima sa tiraninom, ima isto toliko ljudi kojima se tiranija Ä ini korisnom, koliko je onih kojima bi sloboda bila bolja. I kao Å¡to lekari kažu da, kada u naÅ¡im telima ima neÅ¡to bolesno, onda se to brzo prenosi i na zdrave delove, isto tako Ä im neki kralj proglasi sebe tiraninom, sve ono Å¡to je loÅ¡e, sav izrod kraljevstva (ne govorim sada o gomili sitnih lopova i grubijana koji ne mogu da uÄ ine ni dobro ni zlo republici već o onima u kojima obitava žarka ambicija i primetna Å¡krtost), sve to Å¡to je loÅ¡e okupi se oko njega i podržava ga kako bi imalo deo plena i kako bi svaki i sam bio mali tiranin pod velikim tiraninom. Tako Ä ine veliki lopovi i Ä uveni gusari: jedni otkrivaju zemlju, drugi jure za putnicima; jedni su u zasedi, drugi na straži; jedni ubijaju, drugi pljaÄ kaju i mada meÄ‘u njima postoji hijerarhija – jedni su sluge, dmgi Å¡efovi grupa – na kraju, svako od njih ima koristi ako ne od glavnog plena onda od uÄ inka pljaÄ ke. Zar se ne kaže da su se sicilijanski gusari ne samo okupili u tako velikom broju da je protiv njih trebalo poslati velikog Pompeja, već da su u svoj savez privukli lepe gradove i velike centre u Ä ijim su se lukama sklanjali na sigurno nakon povratka sa svojih akcija, dajući zauzvrat tim gradovima deo oduzetog plena.

Tako tiranin pokorava podanike, jedne pomoću drugih, a njega Ä uvaju oni od kojih bi trebalo i sam da se Ä uva, kada bi oni neÅ¡to vredeli: ali, kako se to kaže, da bi se drvo cepalo potrebni su klinovi od istog drveta. Eto strelaca, stražara, kopljanika! Oni sami pate zbog tiranina ali ti bednici, napuÅ¡teni od boga i ljudi, srećni su Å¡to podnose zlo, ne da bi ga iskalili na onom koji njima Ä ini zlo, već na onima koji, poput njih, pate i koji ne mogu niÅ¡ta da urade. Ipak, kada vidim te ljude koji tako laskaju tiraninu kako bi mogli da iskoriste njegovu tiraniju i ropstvo naroda za svoje potrebe, Ä esto me iznenaÄ‘uje njihova zloba a ponekad njihova glupost u meni izaziva sažaljenje. Jer, doista, nije U približavanje tiraninu niÅ¡ta drugo nego udaljavanje od slobode i, da tako kažemo, prihvatanje i stezanje ropstva sa obe ruke? Neka za trenutak stave na stranu svoje ambicije, neka se malo udalje od svoje Å¡krtosti, neka sami sebe pogledaju, neka se prepoznaju i videće jasno da stanovnici sela, ti seljaci koje gaze nogama dok mogu i koje tretiraju kao lopove ili robove, videće, rekoh, da su ti tako zlostavljani Ijudi srećniji i na izvestan naÄ in slobodniji od njih. Seljak i zanatlija, koliko god bili porobljeni, Ä im izvrÅ¡e zapovest, vraćaju se odmah na svoj teren; tiranin, medutim, vidi one druge koji su blizu njega i koji se bećare i prose njegovu naklonost; oni ne samo, Å¡to treba da rade ono Å¡to im se zapoveda već i da domiÅ¡ljaju Å¡ta on hoće, a Ä esto moraju Ä ak i da mu predviÄ‘aju misli kako bi ga zadovoljili. Nije sve u tome da budu posluÅ¡ni, treba da mu ugaÄ‘aju, treba da se polome, da se muÄ e, da se ubijaju radeći na njegovim poslovima; a poÅ¡to su zadovoljni samo njegovim zadovoljstvom, poÅ¡to svoj ukus podreÄ‘uju njegovom, poÅ¡to siluju svoju narav, osiromaÅ¡uju svoju prirodnost, moraju da motre na njegove reÄ i, glas, znakove i oÄ i: njihove oÄ i, noge i ruke moraju stalno da budu zaokupljene praćenjem njegovih želja i otkrivanjem njegovih misli. Da li je to srećan život? Da li se to naziva življenjem? Postoji li uopÅ¡te na svetu neÅ¡to nepodnoÅ¡ljivije od toga, a sada ne govorim posebno o srÄ anom Ä oveku, ni o dobronamernom Ä oveku, već o svakom ko ima zdrav razum ili prosto ljudski obraz? Koje li je stanje bednije od ovakvog življenja, nemati niÅ¡ta svoje, zavisiti od drugog za svoju ugodnost, slobodu, telo i život?

Ali, oni hoće da robuju da bi gomilali dobra, kao da uopÅ¡te mogu da zarade neÅ¡to Å¡to bi bilo njihovo, jer Ä ak ni za sebe same ne mogu da kažu da su svoji; i kao da uopÅ¡te neko može da ima neÅ¡to pod tiraninom; tako oni hoće da dobra budu njihova, zaboravljajući pri tom da su oni ti koji mu daju snagu da svima otme sve, ne ostavljajući niÅ¡ta za Å¡to bi moglo da se kaže da je neÄ ije. Oni uviÄ‘aju da jedino dobra podreÄ‘uju ljude njegovoj okrutnosti, da je u odnosu na njega jedini zloÄ in dostojan smrti taj da se neÅ¡to poseduje; uviÄ‘aju da on voli jedino bogatstvo i da upropašćuje samo bogate, a oni sebe privode kao pred kasapina, da bi se tako puni i siti, ponudili i izazvali njegovu zavist. Ovi miljenici ne bi trebalo da se prisećaju toliko onih koji su stekli mnoga dobra pored tiranina koliko onih koji su, gomilajući dobra, neko vreme posle toga izgubili i dobra i živote; ne treba da im pada na um koliko je drugih steklo bogatstva već koliko je mali broj onih koji su saÄ uvali takvo bogatstvo. Neka se pogledaju sve stare istorije, neka se razmotre oni koje su nam u sećanju i videće se sasvim razgovetno koliko je velik broj onih koje su na kraju uniÅ¡tili ti isti vladari Ä iju su naklonost pridobili zlim sredstvima, Ä iju su zlobu upotrebili ili jednostavnost zloupotrebili; i kao Å¡to im je bilo lako da ih uzdignu, tako su ih posle najednom satrli. MeÄ‘u velikim brojem onih koji su se ikada naÅ¡li u blizini toliko loÅ¡ih kraljeva jamaÄ no je mali ili nepostojan broj onih koji nisu ponekad osetili na sebi tiraninovu okrutnost, koju su prethodno podsticali protiv drugih, i koji su, najÄ ešće bogateći se ostacima drugog, pod senkom tiraninove naklonosti, na kraju obogatili njega svojim ostacima.

ÄŒak i dobri ljudi (ako se ikad uopÅ¡te naÄ‘e neko takav koga tiranin voli) ma koliko imali njegovu naklonost, ma kako bili vrli i nepodmitljivi, takvi da doživljeni izbliza izazivaju poÅ¡tovanje Ä ak i u zlima, takvi dobri ljudi, rekoh, ne bi ga dugo izdržali i potrebno je da i oni propate to opÅ¡te zlo i da na svojim leÄ‘ima osete tiraniju. Jedan Seneka, Bur, Trasea, [31] to trojstvo dobrih ljudi od kojih su prva dvojica imala zlu kob da se približe tiraninu koji im je poverio voÄ‘enje njegovih poslova, obojica cenjeni od njega, obojica miljenici, od kojih ga je jedan obrazovao i smatrao Ä injenicu da ga je od detinjstva vaspitao jemstvom njegovog prijateljstva; ta trojica su, meÄ‘utim, svojom smrću dovoljno dokazala koliko je malo sigurnosti u naklonosti loÅ¡eg gospodara. A istini za volju, kakvom li se prijateljstvu može neko nadati od onog Ä ije je srce tako tvrdo da mrzi svoje posluÅ¡no kraljevstvo, i koji, poÅ¡to ne zna da voli, osiromaÅ¡uje sam sebe i razara svoje carstvo?

Ali, ako hoće da kaže da su ova trojica zapali u nevolje zato Å¡to su bili dobri, neka se pogleda pobliže okolina tog tiranina Nerona i videće se da ni oni koji su stekli njegovu naklonost i održali je zlim sredstvima nisu dugo trajali. Ko je ikada Ä uo za tako neobuzdanu ljubav, za jogunastu nežnost; ko je ikada video Ä oveka tako uporno vezanog za ženu, Nerona za Popeju? Ipak on je tu ženu kasnije otrovao. Njegova majka Agripina je ubila svog muža Klaudija da bi sina dovela na presto carstva; a da bi ga zadovoljila, nije joj bilo teÅ¡ko da bilo Å¡ta uradi ili propati. Dakle, njen sin, njeno dojenÄ e, njen car stvoren njenom rukom, na kraju joj je, nakon nekoliko neuspeÅ¡nih pokuÅ¡aja, oduzeo život; tada nije bilo nikog ko nije rekao da je ona itekako zaslužila tu kaznu samo je trebalo da to uÄ ini neko drugi. Ko je bio lakÅ¡i za baratanje, jednostavniji i, bolje reÄ eno, gluplji od cara Klaudija? Ko je bio veći papuÄ ić nego on pod Mesalinom? Na kraju je i nju predao u ruke dželatu. Tiranima glupost uvek ostaje po tome Å¡to ne znaju kako da Ä ine dobro. Ali, ne znam kako im se na kraju, okrutnim ponaÅ¡anjem Ä ak i prema onima koji su im bliski, probudi duh, ma koliko malo tog duha u sebi imali. Dosta su poznate reÄ i jednog drugog, koji je ženi koju je najviÅ¡e voleo podario ove lepe reÄ i, videvÅ¡i otkriven vrat: „Ovaj lepi vrat će odmah biti preseÄ en, ako ja to naredim.“ [32] Eto zaÅ¡to je većina starih tirana bila obiÄ no ubijana od njihovih miljenika, koji poÅ¡to su upoznali prirodu tiranije nisu mogli da budu sigurni u volju tiraninovu i stalno strahovali od njegove moći. Tako je Stefan ubio Domicijana, Komoda je ubila jedna od njegovih ljubavnica, a Antonina Karakalu je ubio Makrin, [33] i tako gotovo svi drugi.

Izvesno je da tiranin nikada nije voljen, niti voli: prijateljstvo je sveta reÄ , ono je svetinja; ono nastaje samo medu dobrim ljudima i stiÄ e se jedino meÄ‘usobnim poÅ¡tovanjem; održava se ne toliko uslugom, koliko Ä asnim životom; ono Å¡to jednog prijatelja Ä ini sigurnim u drugog jeste saznanje koje ima o njegovom integritetu; za to mu jemÄ i njegova prirodna dobrota, vera i postojanost. Prijateljstvo ne može da postoji tu gde ima okrutnosti, tu gde nema odanosti, tu gde nema pravde; a kada se zlobnici okupe, onda je to zavera a ne družina; oni jedni druge ne vole, već strahuju jedan od drugog; oni nisu prijatelji već sauÄ esnici.

ÄŒak i da nema tih prepreka bilo bi teÅ¡ko pobuditi pravu ljubav kod tiranina, naime, budući da je iznad svih i da nema prijatelja, on je već izvan granica prijateljstva zasnovanog na jednakosti, prijateljstva koje se nikada ne muti i koje je uvek ujednaÄ eno. Eto zaÅ¡to kod deobe plena meÄ‘u lopovima postoji dobra volja – jer su jednaki i prijatelji; a ako se medusobno ne vole, onda bar ne strahuju jedan od drugog i ne žele da razjedinjavanjem oslabe svoju snagu. Miljenici tiranina, meÄ‘utim, nikada ne mogu da budu sigurni jer su ga oni sami nauÄ ili tome da može sve, da nema ni zakona ni dužnosti koji ga obavezuju, jer se navikao da mu je jedini razum volja, da nema nijednog prijatelja, da je gospodar svima. Zar nije onda velika Å¡teta Å¡to, videći toliko oÄ iglednih primera, prisustvo takve opasnosti, niko neće da postane mudar na raÄ un drugog, Å¡to meÄ‘u toliko ljudi koji se tako voljno približavaju tiraninu nema nijednog koji bi bio mudar i srÄ an do te mere da mu kaže ono Å¡to u bajci lisica veli lavu koji se pravio da je bolestan: „DoÅ¡la bih rado da te vidim u tvojoj jazbini; ali vidim dosta tragova životinja koje idu do tebe a ne vidim nijedan trag životinje koja ide od tebe.“

Ti bednici bliski tiraninu vide kako se sija njegovo blago, gledaju zaÄ uÄ‘eni u blesak njegove raskoÅ¡i; namamljeni tim sjajem, oni prilaze ne uvidajući da ulaze u plamen koji mora da ih sagori. Tako se, kako kaže stara bajka, znatiželjni satir, videvÅ¡i blistanje vatre koju je naÅ¡ao Prometej, opekao kada je priÅ¡ao da je poljubi poÅ¡to mu se jako svidela. Tako i leptir, o kome nam govori toskanski pesnik, [34] ulazi u vatru zato Å¡to ona sija, nadajući se da će da uživa u nekom zadovoljstvu, ne shvatajući njeno drugo svojstvo, to da gori. Ali Ä ak i pod pretpostavkom da ovi ljubimci uspeju da se izbave iz ruku onog kome služe, oni nikada ne mogu da pobegnu od kralja koji dolazi posle: ako je dobar moraju mu položiti raÄ une i podrediti se razumu; ako je loÅ¡ i sliÄ an njihovom starom gospodaru i on će da ima miljenike koji se obiÄ no ne zadovoljavaju samo time da zauzmu redom mesto drugih, već im najÄ ešće otimaju i njihova dobra i život. Dakle, kako onda može da se desi da se nade neko ko će, suoÄ en sa tako velikom opasnošću i sa tako malo jemstva, hteti da zauzme to nesrećno mesto i da, uz toliko muke, služi tako opasnog gospodara? Kakva je to muka, kakva žrtva, dobri bože? Danju i noću bdeti nad time da ugodiÅ¡ Jednom, a da ipak od njega podozrevaÅ¡ viÅ¡e od bilo kog drugog Ä oveka na svetu; biti uvek budnog oka, otvorenog uha da bi Ä uo odakle dolazi udarac, da bi otkrio zamke, da bi osetio zaveru družine, da bi predao onog koji ga izdaje, smejao se svakom, a ipak se bojao svih; nemati ni otvorenog prijatelja, ni sigurnog neprijatelja, uvek nasmeÅ¡enog lica i hladnog srca, u nemogućnosti da budeÅ¡ radostan, a ne usudujući se da budeÅ¡ tužan. Zanimljivo je, meÄ‘utim, razmatrati Å¡ta je to Å¡to dobijaju od sve te muke i koje dobro mogu da oÄ ekuju od svoje patnje i bednog života. Narod obiÄ no za sve zlo od kojeg pati uopÅ¡te ne optužuje tiranina, već one koji njime vladaju. Narodi, nacije, ceo svet bez izuzetka, sve do seljaka i težaka zna za njihova imena, otkriva njihove poroke, baca na njih hiljade pogrda, uvreda, kletvi; sve njihove besede, sve njihove želje okrenute su protiv njih; sve svoje nevolje, kuge, gladi, sve to njima prebacuju; a ako im ponekad na izgled i uÄ ine neku poÄ ast, istovremeno ih u svom srcu proklinju, a groze ih se viÅ¡e od svih divljih zveri. Eto slave, eto Ä asti koju poberu svojom službom u korist Ijudi koji, Ä ak i da mogu da ih raskomadaju tako da svako dobije parÄ e njihovih tela, verovatno joÅ¡ uvek ne bi bili zadovoljni ili bi tek upola olakÅ¡ali svoje patnje. ÄŒak i nakon smrti miljenika, oni koji dolaze posle nikada nisu tako lenji da ne bi ocrnili imena tih ljudoždera [35] tintom hiljadu pera, da ne bi uniÅ¡tili njihov ugled u hiljadu knjiga, a potomstvo tako reći Ä ak i njihove kosti vuÄ e po blatu, a sve to da bi ih kaznilo joÅ¡ i nakon smrti za njihov život.

NauÄ imo, dakle, poneÅ¡to, nauÄ imo da Ä inimo dobro; dignimo pogled ka nebu ili zbog naÅ¡e Ä asti ili zbog same ljubavi prema vrlini, ili, bolje reÄ eno, pre zbog Ijubavi i Ä asti svemoćnog boga koji je siguran svedok naÅ¡eg delanja i sudija naÅ¡ih nedostataka. Å to se mene tiÄ e, mislim, i ne verujem da greÅ¡im, da od tiranije nema niÅ¡ta suprotnije pravednom i dobrom bogu; zato on sigurno tamo sprema neke posebne muke za tirane i njihove sauÄ esnike.

Rasprava o dobrovoljnom ropstvu

Étienne de la Boétie.


[1Odisejeve reÄ i preuzete su iz Homerove Ilijade II, 204–205 (vidi prevod MiloÅ¡a N. Durića, Matica srpska, Novi Sad, 1972, str. 79).

[2Ovde: upravljanje javnim stvarima, u opÅ¡tem znaÄ enju.

[3La Boesi koristi reÄ u etimoloÅ¡kom znaÄ enju, „vladavina jednog“ (prema grÄ kom monos i arkheiri).

[4Autokratski Savet tridesetorice koji je Sparta nametnula Atini 404. pre n. e, nakon pobede u Peloponeskom ratu i koji je trajao osam meseci.

[5Miltijad: atinski vojskovođa koji je pobedio Persijance kod Maratona 490. pre n. e.; Leonida: spartanski kralj i vojskovođa, poginuo 480. pre n. e. braneći sa svojih trista vojnika Termopilski klanac od prodora Persijanaca; Temistokle: atinski vojskovođa i državnik, odneo veliku pobedu nad persijskom vojskom pod Kserksom, u pomorskoj bici kod Salamine, 480. pre n. e.

[6ReÄ je o La Boesijevom prethodniku u Parlamentu grada Bordoa, Gijomu de Liru de Longi (Guillaume de Lur de Longa).

[7ReÄ je o Saulu prvom, izraelskom kralju, oko 1000. pre n. e.

[8Aleksandra Makedonskog svi Heleni priznaju za svog vladara u Korintu 335. pre n. e.

[9Posle Solonove smrti (oko 559. pre n. e.), Pizistrat je uzurpirao vlast u Atini i vladao do smrti (sa izuzetkom dva kratka prekida), oslanjajući se na trgovce, zanatlije i slobodne seoske opštine.

[10Dionizije Stariji, tiranin iz Sirakuze (430–367. pre n. e.). Spasio grad od invazije Kartaginjana.

[11Kralj Ponta, Mitridat VI Euptor (120–63. pre n. e.). Uzimao je otrove da bi postao neosetljiv na njih.

[12Veliki gospodar, Sultan, turski car. MletaÄ ka republika i Otomansko carstvo Ä esto su bili zaraćene suparniÄ ke sile.

[13Likurg: spartanski zakonodavac iz IX veka pre n. e.

[14Vidi Herodotovu Istoriju VII, 133–137; prevod Milana Arsenića, Matica srpska, Novi Sad, 1980, knj. II, str. 175–177.

[15Kimerci: legendami narod koji je živeo u zemlji u kojoj sunce sija samo pola godine. Vidi Herodotovu Istoriju IV, 11–13, naved. izdanje, knj. I, str. 278–279, i Homer: Odiseja IX, 12–19.

[16Sulejman VeliÄ anstveni, turski sultan, vladao od 1520–1566.

[17U mitologiji: oliÄ enje poruge.

[18Harmodije i Aristogiton (Atina 514. p.n.e.), voÄ‘e zavere protiv Hipije i Hiparha, Pizistratovih sinova; Trasibul: oterao tirane iz Atine 409. pre n. e.; Lucije Brut i Valerije: osnivaÄ i Rimske republike (510. pre n. e.); Dion iz Sirakuze (oko 410–354. pre n. e.) zbacio Dionizija MlaÄ‘eg, sina Dionizija Starijeg; vidi nap. 11.

[19Hipokratov navod se ne nalazi u knjizi O bolestima, već u spisu O vazduhu, vodi i tlu.

[20Ksenofont: Hijeront ili o tiraninu, u: Leo Strauss: O tiraniji, GrafiÄ ki zavod Hrvatske, Zagreb, 1980.

[21Terentius, Eunuchus/ Eunuh, Ä in III, sc. 1, v. 25, 160. pre n. e.

[22Grupe ljudi iz naroda, svrstane po desetinama i hranjene na raÄ un javne blagajne.

[23Sestercij: sitan novac u antiÄ kom Rimu.

[24Pir (318–272. pre n. e.), epirski kralj; borio se protiv Rimljana i po cenu ogromnih gubitaka pobedio ih kod Herakleje i Askula („Pirova pobeda“).

[25Vergilije: Eneida VI, 585–594; preveo Mladen S. Atanasijević, Prosveta, Beograd, 1964, str. 207.

[26La Boesi ovde pominje razne priÄ e o prvim francuskim kraljevima, kao i znamenja i grbove iz rane francuske istorije. Bojna zastava (l’oriflamme) je trozubi barjak (na crvenoj pozadini stoji plamen) samostana Sen-Deni, koji su usvojili francuski kraljevi od XII do XV veka; tri ljiljana predstavljaju, prema legendi, grb francuskih kraljeva koji je uveo kralj Klodovik, zamenivÅ¡i prethodni na kojem su se nalazile tri žabe.

[27Pierre de Ronsard (1524–1585), Lazare de Baif (1532–1589), Joachim du Bellay (1522–1560): pesnici plejade (grupe sedam francuskih pesnika), La Boesijevi savremenici, koji su težili da u pesniÅ¡tvo uvedu antiÄ ki duh i antiÄ ke oblike.

[28La Franciade, Ronsarov nedovrÅ¡en ep, pisan po uzoru na Eneidu; temelji se na legendi po kojoj je Frank, sin Hektorov, osnivaÄ Francuske

[29Vergilije: Eneida VIII, 664, naved. izdanje, str. 266.

[30Sveti Å¡titovi, pali sa neba, predstavljaju deo jednog mita vezanog za prve rimske kraljeve (kaže se da je pod Numom Pompilijem sa neba pao Å¡tit koji je nosio spas i dobrobit rimskom narodu – napravljeno je jedanaest kopija kako ne bi bio ukraden); isto znaÄ enjeje trebalo da ima korpa pala sa neba koju pominje pesnik Kalimah (310–240. pre n. e.) u jednoj svojoj himni; kralj Erihtonije je ustanovio praznik Panateneja.

[31Seneka (3–65): rimski filozof stoiÄ ke skole, uÄ itelj Neronov; Afranije Sekst Bur: komandant pretorijanaca, komandant carske palate, Neronov savetnik; Trasea Pet: stoik, pobornik starih republikanskih sloboda, senator, carski savetnik.

[32ReÄ je o Kaliguli.

[33Domicijan (81–96): rimski car koga su ubili zaverenici predvođeni oslobođenim robom Stefanom (poznatim i kao Kliment); Komod (161–192): sin Marka Aurelija, rimski car; Antonin Karakala, rimski car (211–217), koga je ubio Marko Opelije Makrin, i proglasio sebe carem.

[34FranÄ esko Petrarka, u Sonetu 17 („Sono animali...“)

[35Ime koje je Homer nadenuo jednom kralju u Ilijadi (V. 341).