Accueil > Other langages / Otros idiomas / Altri idiomi / Andere Sprachen... > Srpskohrvatski > OD POLITIKE DO ŽIVOTA: OslobaÄ‘anje anarhije od ljeviÄ arskog (...)

OD POLITIKE DO ŽIVOTA: OslobaÄ‘anje anarhije od ljeviÄ arskog tereta

Volfi Landštrajher

mercredi 10 avril 2013

Toutes les versions de cet article : [Deutsch] [ελληνικά] [English] [français] [italiano] [srpskohrvastski] [Türkçe]

Od vremena kada je prvi put definisan kao zaseban radikalni pokret, anarhizam je bio vezivan za ljevicu, ali je to vezivanje uvijek bilo nezgodno. LjeviÄ ari koji su se nalazili na pozicijama vlasti (ukljuÄ ujući i one koji su se nazivali anarhistima, poput voÄ‘a CNT i FAI u Å paniji 1936-1937. godine) su anarhistiÄ ki cilj – potpunu transformaciju života i tome odgovarajući princip da cilj mora postojati već u samoj borbi – smatrali preprekom za svoje politiÄ ke programe. Prava pobuna je uvijek izbijala izvan svih politiÄ kih programa, a najdosledniji/e anarhisti/kinje su ostvarenje svojih snova vidjeli/e upravo u tom nepoznatom podruÄ ju. Ipak, s vremena na vrijeme, kada bi se vatre insurekcije ohladile (i Ä ak povremeno, kao na primjer u Å paniji 1936-37. godine, dok su joÅ¡ uvijek gorjele), vodeći anarhisti bi ponovo zauzimali svoje mjesto ‘savijesti ljevice’. Ali iako je Å¡irenje anarhistiÄ kih snova i principa koje podrazumevaju bilo prepreka politiÄ kim Å¡emama levice, ipak su same te Å¡eme bile daleko veći teret okaÄ en o vrat anarhistiÄ kom pokretu, opterećujući ga ‘realizmom’ koji ne može da sanja.

Za ljevicu, druÅ¡tvena borba protiv eksploatacije i ugnjetavanja u suÅ¡tini predstavlja politiÄ ki program koji treba realizovati svim raspoloživim sredstvima. Takva koncepcija, oÄ igledno, zahtijeva politiÄ ku metodologiju borbe, a takva metodologija se protivi nekim osnovnim anarhistiÄ kim principima. Prije svega, politika kao zasebna kategorija druÅ¡tvenog postojanja predstavlja odvajanje odluka koje odreÄ‘uju naÅ¡ život, od sprovoÄ‘enja tih odluka. Takvo razdvajanje potiÄ e iz institucija koje donose i nameću te odluke. Malo je bitno koliko su te institucije demokratske ili konsenzusne; separacija i institucionalizacija inherentne u politici uvijek predstavljaju nametanje, prosto zbog toga Å¡to zahtijevaju da se odluke donesu prije nego su stvorene okolnosti na koje će biti primjenjene. To Ä ini nužnim da se takve odluke pojave u obliku opÅ¡tih pravila koja se primjenjuju u odreÄ‘enim tipovima situacija, bez obzira na specifiÄ ne okolnosti. Tu se mogu pronaći klice ideoloÅ¡kog razmiÅ¡ljanja – u kom ideje vladaju aktivnostima individua, umjesto da služe individuama u razvoju njihovih sopstvenih projekata, ali na to ću se kasnije osvrnuti. Iz anarhistiÄ ke perspektive jednako važna Ä injenica jeste da moć leži u tim institucijama primjene i donoÅ¡enja odluka. A ljeviÄ arska koncepcija druÅ¡tvene borbe je upravo ona koja utiÄ e, preuzima ili stvara alternativne verzije takvih institucija. Drugim rijeÄ ima, to je borba za promjenu, a ne uniÅ¡tenje institucionalizovanih odnosa moći.

Takva koncepcija borbe, sa svojom programskom osnovom, zahtijeva organizaciju kao sredstvo za izvoÄ‘enje borbe. Organizacija zastupa borbu, jer je ona konkretan izraz njenog programa. Ako oni koji su ukljuÄ eni definiÅ¡u taj program kao revolucionarni i anarhistiÄ ki, onda, za njih, organizacija poÄ inje da predstavlja revoluciju i anarhiju, a snaga organizacije se izjednaÄ ava sa snagom revolucionarne i anarhistiÄ ke borbe. Jasan primjer toga nalazi se u Å¡panskoj revoluciji gdje voÄ‘stvo CNT-a, nakon Å¡to je inspirisalo radniÅ¡tvo i seljake/nke Katalonije na eksproprijaciju sredstava za proizvodnju (kao i oružja pomoću kog su formirali svoje slobodne milicije), nije raspustilo organizaciju i dopustilo radniÅ¡tvu da samostalno istražuje ponovno stvaranje druÅ¡tvenog života, već je umjesto toga preuzelo upravljanje proizvodnjom. Ovo konfuzno upravljanje, od strane sindikata, imalo je po radniÄ ko samoupravljanje rezultate koje može prouÄ avati svako ko želi da na njih gleda kritiÄ ki. Kada se, dakle, borba protiv vladajućeg poretka odvoji od individua koje je sprovode i smjesti u ruke organizacije, ona prestaje da bude samoodreÄ‘ujući projekat tih individua i umjesto toga postaje spoljni uzrok kom se priklanjaju. Zbog toga Å¡to se cilj izjednaÄ ava sa organizacijom, primarna aktivnost inidivua koje joj se priklanjaju postaje održavanje i Å¡irenje organizacije.

Zapravo, ljeviÄ arska organizacija je sredstvo pomoću kog ljevica namjerava da transformiÅ¡e institucionalizovane odnose moći. Od malog je znaÄ aja da li se to radi obraćanjem trenutnim vladarima i primjenom demokratskih prava, kroz izborno ili nasilno osvajanje državne vlasti, kroz institucionalnu eksproprijaciju sredstava za proizvodnju, ili kroz sva ova sredstva kombinovano. Da bi to postigla, organizacija pokuÅ¡ava da se pretvori u alternativnu vlast ili kontra-vlast. Zbog toga ona mora prigrliti postojeću ideologiju vlasti npr. demokratiju. Demokratija je onaj sistem odvojenog i institucionalizovanog odluÄ ivanja koji zahtijeva stvaranje druÅ¡tvenog konsenzusa za programe koje istiÄ e. Iako se vlast uvijek oslanja na prinudu, u demokratskom okviru ona se pravda konsenzusom koji može postići. Zbog toga je ljevici nužno potrebno Å¡to je viÅ¡e moguće pristalica, brojeva koji podržavaju njen program. Dakle, u svojoj privrženosti demokratiji, ljevica mora prigrliti kvantitativnu iluziju.

PokuÅ¡aj da se zadobiju pristalice zahtijeva posezanje za najmanjim zajedniÄ kim sadržiocem. I tako, umesto da sprovodi živo teorijsko istraživanje, levica razvija set pojednostavljenih doktrina – kroz koje treba posmatrati svet i litaniju moralnih grozota koje sprovodi vladajuća klasa – za koje se levica nada da će imati masovni uticaj. Svako postavljanje pitanja ili istraživanje izvan ideoloÅ¡kog okvira žestoko se osuÄ‘uje ili se gleda sa nerazumijevanjem. Nesposobnost za ozbiljno teorijsko istraživanje je cijena prihvatanja kvantitativne iluzije po kojoj se broj pristalica, bez obzira na njihovu pasivnost i neznanje, smatra odrazom jaÄ ine pokreta, prije nego kvalitet i povezanost ideja i prakse.

PolitiÄ ka nužnost obraćanja ‘masama’, takoÄ‘e, pokreće ljevicu da se koristi metodom podnoÅ¡enja ograniÄ enih zahtijeva trenutnim vladarima. Takav metod je sigurno sasvim konzistentan sa projektom transformisanja odnosa moći, naroÄ ito zbog toga Å¡to takve odnose ne dovodi u pitanje u njihovom korijenu. Zapravo, postavljajući zahtjeve onima na vlasti, implicira da je prosto (iako moguće ekstremno) regulisanje postojećih odnosa dovoljno za ostvarivanje ljeviÄ arskog programa. Ono Å¡to se tim metodom ne stavlja pod znak pitanja, jeste sam vladajući poredak, jer bi to ugrozilo politiÄ ki okvir ljevice.

Doktrina progresivizma je implicitna u tom pristupu ograniÄ enih zahteva za promjenom (zapravo, danas je meÄ‘u ljeviÄ arima i liberalima – koji bi radije zaboravili druge ukaljane etikete – najpopularnija etiketa ‘progresivno’). Progresivizam je ideja po kojoj je postojeće stanje stvari rezultat tekućeg (iako moguće ‘dijalektiÄ kog’) procesa poboljÅ¡avanja, te ukoliko se potrudimo (bilo glasanjem, peticijama, parniÄ enjem, graÄ‘anskom neposluÅ¡nošću, politiÄ kim nasiljem ili Ä ak osvajanjem vlasti – Ä ime god, samo ne njenim uniÅ¡tenjem), taj proces možemo unaprijediti. Koncept progresa i pristup ograniÄ enih zahteva, koji je njegov praktiÄ ni izraz, ukazuje na joÅ¡ jedan kvantitativni aspekt ljeviÄ arskog shvatanja druÅ¡tvene promjene. Takva transformacija prosto predstavlja pitanje stepena neÄ ije pozicije duž tekuće trajektorije. Prava koliÄ ina regulisanja će nas odvesti ‘tamo’ (gdje god da je to ‘tamo’). Reforma i revolucija su prosto razliÄ iti nivoi iste aktivnosti. Takvi su apsurdi ljeviÄ arstva koje ostaje slijepo za porazan dokaz da je jedina trajektorija na kojoj smo bili, makar od uspona kapitalizma i industrijalizma, sve veće osiromaÅ¡enje postojanja, te da se to u svakom sluÄ aju ne može reformisati.

Pristup ograniÄ enih zahteva, i politiÄ ka potreba za kategorizacijom, takoÄ‘e dovode ljevicu do toga da ljude vrijednuje u pogledu njihove pripadnosti razliÄ itim grupama ugnjetavanih i eksploatisanih, poput ‘radniÅ¡tvo’, ‘žena’, ‘obojeni ljudi’, ‘homoseksualci i lezbijke’ i tako dalje. Ta kategorizacija je osnova politike identiteta. Politika identiteta je poseban oblik lažnog suprotstavljanja u kom se, zbog tobožnjeg prkosa represiji, ugnjeteni/e identifikuju sa odreÄ‘enom druÅ¡tvenom kategorijom, Ä ime se njihovo ugnjetavanje, zapravo, pojaÄ ava. Zapravo, nastavak identifikovanja sa tim druÅ¡tvenim ulogama ograniÄ ava mogućnost onih koji/e praktikuju politiku identiteta da svoj položaj u ovom druÅ¡tvu analiziraju dublje, i da djeluju kao individue protiv svog ugnjetavanja. Ona, dakle, garantuje nastavak druÅ¡tvenih odnosa koji su uzrok njihovog ugnjetavanja. Ali samo kao pripadnici/e kategorija, ti ljudi su korisni kao pioni u politiÄ kim manevrisanjima ljevice, jer takve druÅ¡tvene kategorije preuzimaju ulogu grupa za pritisak i blokova moći unutar demokratskog okvira.

PolitiÄ ka logika ljevice, sa svojim organizacijskim zahtjevima, grljenjem demokratije i kvantitativne iluzije, i vrijednovanjem ljudi kao pukih Ä lanova/ica druÅ¡tvenih kategorija, je inherentno kolektivistiÄ ka, potiskujući individuu kao takvu. To se izražava u pozivu da se individue žrtvuju za razliÄ ite ljeviÄ arske razloge, programe i organizacije. Iza tih poziva mogu se pronaći manipulativne ideologije kolektivnog identiteta, kolektivne odgovornosti i kolektivne krivice. Individue koje se definiÅ¡u da su dio ‘privilegovane’ grupe – ‘strejt’, ‘bijelac’, ‘muÅ¡karac’, ‘iz Prvog svijeta’, ‘srednje klase’ – se smatraju odgovornim za sva ugnjetavanja koja se pripisuju toj grupi. Njima se onda manipuliÅ¡e da izsimuliraju da ispaÅ¡taju za te ‘zloÄ ine’, dajući nekritiÄ ku podrÅ¡ku pokretima onih koji su ugnjeteni viÅ¡e od njih. Individama koje se definiÅ¡u kao dio ugnjetene grupe manipuliÅ¡e se da prihvate kolektivni identitet u toj grupi iz obavezne ‘solidarnosti’ – sestrinstvo, crni nacionalizam, queer identitet itd. Ako odbace, ili Ä ak dublje i radikalnije kritikuju taj grupni identitet, to se izjednaÄ ava sa prihvatanjem sopstvenog ugnjetavanja. Zapravo, individua koja djeluje na svoj naÄ in (ili samo sa onim sa kojima je razvila pravi afinitet) protiv svog ugnjetavanja i eksploatacije koju doživljava tokom života, optužuje se za ‘buržoaski individualizam’, uprkos Ä injenici da se ona bori upravo protiv otuÄ‘enja, separacije i atomizacije koja je inherentni rezultat kolektivno otuÄ‘ene druÅ¡tvene aktivnosti koju nam država i kapital – tzv. ‘buržoasko druÅ¡tvo’ – nameću.

Zbog toga Å¡to je ljeviÄ arstvo aktivni pogled na druÅ¡tvenu borbu kao politiÄ ki program, ono je ideoloÅ¡ko odozgo na dole. LjeviÄ arska borba se ne razvija iz želja, potreba i snova živih individua, eksploatisanih, ugnjetavanih, nad kojim dominira i koje razvlašćuje ovo druÅ¡tvo. To nije aktivnost ljudi koji streme ka ponovnom prisvajanju svojih života i koji tragaju za oruÄ‘ima koja su im potrebna da bi to i uÄ inili. To je prije program formulisan u glavama ljeviÄ arskih voÄ‘a ili na organizacijskim sastancima koji postoje iznad i prije individualnih borbi ljudi koji im se potÄ injavaju. Bez obzira na slogan tog programa – socijalizam, komunizam, anarhizam, sestrinstvo, afriÄ ki narod, prava životinja, osloboÄ‘enje Zemlje, primitivizam, radniÄ ko samoupravljanje, itd. itd – on ne nudi oruÄ‘a koja individue mogu koristiti u svojim borbama protiv dominacije, već umjesto toga zahtijevaju od individua da dominaciju vladajućeg poretka zamijene dominacijom ljeviÄ arskog programa. Drugim rijeÄ ima, on zahtijeva da individue i dalje nastave da se odriÄ u mogućnosti da odrede sopstveno postojanje.

U svom najboljem obliku, anarhistiÄ ka nastojanja su uvijek bila vezana za potpunu trasformaciju postojanja, koja je zasnovana na ponovom prisvajanju života od strane svake i svih individua, djelujući kroz slobodno udruživanje sa drugim po sopstvenom izboru. Takva vizija se može naći u najinspirativnijim djelima gotovo svih poznatijih anarhista/kinja, i zbog toga je anarhizam ‘savijest ljevice’. Ali od kakve je koristi, za one koji/e hoće da ostvare te snove, biti savijest pokreta koji ne dijeli i koji ne može da dijeli Å¡irinu i dubinu neÄ ijih snova? U istoriji anarhistiÄ kog pokreta, ona stanoviÅ¡ta i prakse koja su bila najbliža ljevici, poput anarhosindikalizma i platformizma, imala su mnogo manje snova, a mnogo viÅ¡e programa o sebi. Sada, kada leviÄ arstvo viÅ¡e nije znaÄ ajna sila, niti bilo kako drugaÄ ija od ostatka politiÄ ke sfere – makar u Zapadnom svetu – svakako viÅ¡e nema razloga za dalje noÅ¡enje ovog tereta oko naÅ¡ih vratova. Ostvarenje anarhistiÄ kih snova, snova svake individue koja je i dalje sposobna da sanja i da nezavisno želi da bude autonomna stvarateljka sopstvenog postojanja, zahteva svesni i rigozni raskid sa levicom. Minimum ovog raskida bi znaÄ io:

 1. Odbacivanje politiÄ ke percepcije druÅ¡tvene borbe; uviÄ‘anje da revolucionarna borba nije program, već prije borba za individualnu i druÅ¡tvenu reproprijaciju cjelokupnosti života. Kao takva, ona je inherento anti-politiÄ ka. Drugim rijeÄ ima, ona je suprotstavljena svim oblicima druÅ¡tvene organizacije – i svakom metodu borbe – u kom su odluke o tome kako živjeti ili boriti se odvojene od izvrÅ¡avanja tih odluka, bez obzira na to koliko demokratski ili participacijski taj odvojeni proces odluÄ ivanja može izgledati.

 2. Odbacivanje organizacionalizma, Å¡to znaÄ i odbacivanje ideje da bilo koja organizacija može predstavljati eksploatisane individue ili grupe, druÅ¡tvenu borbu, revoluciju ili anarhiju. Stoga, takoÄ‘e, i odbacivanje svih formalnih organizacija – partija, sindikata, federacija i njima sliÄ nih – koje, zbog svoje programske prirode, preuzimaju predstavniÄ ku ulogu. To ne znaÄ i odbacivanje mogućnosti da se organizuju specifiÄ ne aktivnosti potrebne revolucionarnoj borbi, već odbacivanje potÄ injavanja organizacije zadataka i projekata formalizmu organizacionog programa. Jedini zadatak za koji se pokazalo da zahtijeva formalnu organizaciju jeste razvoj i održavanje formalne organizacije.

 3. Odbacivanje demokratije i iluzije o kvantitetu. Odbacivanje stava da je broj pristalica cilja, ideje ili programa, ono Å¡to odreÄ‘uje snagu borbe, a ne kvalitativna vrijednost praktikovanja borbe kao napada na insitucije dominacije i kao ponovnog prisvajanja života. Odbijanje svakog institucionalizovanja i formalizovanja odluÄ ivanja, i zaista svake koncepcije odluÄ ivanja kao momenta koji je odvojen od života i prakse. Odbacivanje, isto tako, jevanÄ‘elistiÄ kog metoda koji pokuÅ¡ava da osvoji mase. Takav metod pretpostavlja da je teorijsko istraživanje dovrÅ¡eno, da neko ima odgovor koji svi/e treba da prihvate, i da je stoga svaki metod prihvatljiv za Å¡irenje poruke – Ä ak i ako je taj metod u suprotnosti sa onim Å¡to govorimo. On nas dovodi na potragu za sledbenicima/cama koji/e prihvataju naÅ¡u poziciju, umjesto za drugovima/cama i sliÄ nomiÅ¡ljenicima/cama sa kojima možemo nastaviti svoje istraživanje. Nasuprot tome, možemo da težimo da iznesemo sopstvene projekte, najbolje Å¡to možemo, na naÄ in koji je u skladu sa naÅ¡im idejama, snovima i željama, na taj naÄ in privlaÄ eći potencijalne ortake/kinje, sa kojima možemo da razvijemo odnose afiniteta i proÅ¡irimo praksu revolta.

 4. Odbacivanje prakse podnoÅ¡enja zahteva pred one koji vladaju, umesto toga birajući praksu direktne akcije i napada. Odbacivanje ideje da svoju želju za samoodreÄ‘enjem možemo da ostvarimo putem organiÄ enih zahteva koji, u najboljem sluÄ aju, obezbeÄ‘uju samo privremeno ublažavanje Å¡tetnosti druÅ¡tvenog poretka kapitala. Shvatanje neophodnosti da se napadne ovo druÅ¡tvo u svom totalitetu, da se u svakoj pojedinaÄ noj borbi postigne praktiÄ na i teorijska svest o totalitetu koji mora da bude uniÅ¡ten. Stoga, takoÄ‘e, postići sposobnost da se uvidi Å¡ta je potencijalno revolucionarno – Å¡ta je otiÅ¡lo dalje od logike zahteva i organiÄ enih promena – u pojedinaÄ nim druÅ¡tvenim borbama, poÅ¡to je, na kraju krajeva, svaki radikalni, insurekcionistiÄ ki raskid, pokrenut borbom koja je zapoÄ ela kao pokuÅ¡aj da se postigne ispunjenje ograniÄ enih zahteva, ali koja je u praksi preÅ¡la sa zahtevanja onog Å¡to želi – na prezimanje toga, pa i viÅ¡e.

 5. Odbacivanje ideje progresa, ideje da je postojeći poredak stvari rezultat tekućeg procesa poboljÅ¡avanja koji možemo nastaviti, vjerovatno do njegove apoteoze, ukoliko uložimo napor. Razumijevanje da je tekuća trajektorija – koju vladari, njima odani reformisti i ‘revolucionarna’ opozicija nazivaju ‘progres’ – inherentno Å¡tetna po individualnu slobodu, slobodno udruživanje, zdrave ljudske odnose, cjelokupnost života i samu planetu. Razumijevanje da se ta trajektorija mora okonÄ ati, a novi naÄ ini življenja i odnosa razviti, ukoliko želimo da postignemo punu autonomiju i slobodu. (To nužno ne vodi do apsolutnog odbacivanja tehnologije i civilizacije – a takvo odbacivanje ne Ä ini poslednju liniju prekida sa ljevicom – već odbacivanje progresa najviÅ¡e predstavlja volju da se ozbiljno i kritiÄ ki prouÄ e i dovedu u pitanje civilizacija i tehnologija, i naroÄ ito industijalizam. Oni/e koji/e nemaju volje da postave takva pitanja najvjerovatnije će nastaviti da se drže mita o progresu.)

 6. Odbacivanje politike identiteta. UviÄ‘anje da je, ipak – iako razne ugnjetene grupe doživljavaju sopstveno razvlašćivanje na naÄ ine specifiÄ ne njihovoj ugnjetenosti, i iako je analiza ovih specifiÄ nosti neophodna da bi se potpuno razumelo funkcionisanje dominacije – razvlašćenost pre svega oduzimanje sposobnosti svakog/e od nas, kao individua, da stvaramo svoje živote na svoj naÄ in, u slobodnom udruživanju s drugima. Ponovno prisvajanje života da druÅ¡tvenom nivou, kao i njegovo puno ponovno prisvajanje na individualnom nivou, može da se ostvari jedino kada prestanemo da se identifikujemo suÅ¡tinski unutar pojmova naÅ¡ih druÅ¡tvenih identiteta.

 7. Odbacivanje kolektivizma, potÄ injavanja individue grupi. Odbacivanje ideologije kolektivne odgovornosti (odbacivanje koje ne znaÄ i odbijanje druÅ¡tvene i klasne analize, već takvo koje odstranjuje moralno prosuÄ‘ivanje iz takve analize, i koje odbija opasnu praksu krivljenja individua za aktivnosti koje su izvedene u njihovo ime, ili koje su pripisane druÅ¡tvenoj kategoriji kojoj se smatra da pripadaju, ali u vezi koje nisu imale izbor – npr. ‘Jevrejin/ka’, ‘Ciganin/ka’, ‘muÅ¡karac’, ‘belac’, itd.). Odbacivanje ideje da bilo ko/ja – bilo usled ‘privilegovanosti’ ili navodne pripadnosti odreÄ‘enoj ugnjetenoj grupi – duguje nekritiÄ ku solidarnost sa svakom borbom ili pokretom, i priznanje da je takva koncepcija osnovna prepreka svakom ozbiljnom revolucionarnomm procesu. Kreiranje kolektivnih projekata i aktivnosti koje će služiti potrebama i željama ukljuÄ enih individua, ne obrnuto. Shvatanje da fundamentalno otuÄ‘enje, nametnuto kapitalom, nije zasnovano ni na kakvoj hiper-individualistiÄ koj ideologiji koju možda zastupa, već da sledi iz kolektivnog proizvodnog projekta koji je nameće, koji vÅ¡ri eksproprijaciju naÅ¡ih individualnih kreativnih sposobnosti da postignemo svoje ciljeve. Shvatanje da je osloboÄ‘enje svake i svih individua – da bi bile sposobne da odreÄ‘uju uslove sopstvene egzistencije u slobodnom udruživanju sa drugima, po sopstvenom izboru – tj. individualno i druÅ¡tveno ponovno prisvajanje života – primarni cilj revolucije.

 8. Odbacivanje ideologije, to jest, odbacivanje svakog programa, ideje, apstrakcije, ideala ili teorije koja je postavljena iznad života i individua, kao konstrukt kome treba služiti. Odbacivanje, stoga, Boga, Države, Nacije, Rase itd., ali takoÄ‘e i Anarhizma, Primitivizma, Komunizma, Slobode, Razuma, Individue itd. kada postanu ideali za koje neko treba da žrtvuje sebe, neÄ ije želje, aspiracije, snove. Upotreba ideja, teorijskih analiza i sposobnosti da se shvata i razmiÅ¡lja apstraktno i kritiÄ ki, kao oruÄ‘a za realizovanje ciljeva, za ponovno prisvajanje života i djelovanje protiv svega Å¡to staje na put takvom prisvajanju. Odbacivanje jednostavnih odgovora – koji naÅ¡ Ä ine slepim u pokuÅ¡ajima da istražujemo realnost pred kojom stojimo – a zarad stalnog propitivanja i teorijskog istraživanja.

Po mom miÅ¡ljenju, ovo predstavlja pravi raskid s levicom. Gde god neko od ovih odbijanja nedostaje – bilo u teoriji, bilo u praksi – tragovi levice ostaju, a to je prepreka naÅ¡em projektu osloboÄ‘enja. PoÅ¡to je ovaj raskid s levicom zasnovan na neophodnosti oslobaÄ‘anja prakse anarhije od ograniÄ enja politike, on svakako nije okretanje desnici, ili bilo kom drugom delu politiÄ kog spektra. Pre se radi o shvatanju da borba za transformaciju sveukupnosti života – borba za preuzimanje naÅ¡ih života kao sopstvenih, u kolektivnom pokretu za individualno ostvarenje – jedino može da bude koÄ ena politiÄ kim programima, ‘revolucionarnim’ organizacijama i ideoloÅ¡kim konstruktima koji zahtevaju naÅ¡u uslugu, jer sve to – poput države i kapitala – zahteva da im prepustimo svoje živote, umesto da ih uzmemo kao svoje. NaÅ¡i snovi su preveliki za ove uske okvire politiÄ kih Å¡ema. Krajnje je vreme da za sobom ostavimo levicu, i da radosno krenemo svojim putem ka nepoznatom insurekcije, i ka stvaranju punih i samoodreÄ‘enih života.

Volfi Landštrajher