Accueil > Other langages / Otros idiomas / Altri idiomi / Andere Sprachen... > Srpskohrvatski > Nešto nedostaje

Nešto nedostaje

mercredi 3 octobre 2012

Toutes les versions de cet article : [Deutsch] [English] [Español] [français] [italiano] [Nederlands] [srpskohrvastski]

»... izlažemo se riziku da dostignemo najgore koraÄ ajući nejasnim stazama, ali budući da su nam trenutno svi putovi zatvoreni mi sami moramo pronaći izlaz, polazeći upravo od ove toÄ ke, odbijajući u svim okolnostima i na svim razinama poraz.«

Prije nekoliko desetljeća, prilikom nereda u Brixtonu (Engleska) nekoliko se drugova naÅ¡lo usred meteža. Sukobi su izbili baÅ¡ ispred njihovog doma. Å to su drugo mogli uÄ initi osim pridružiti se pobunjenicima? To su i pokuÅ¡ali izvesti, ali bezuspjeÅ¡no. Pobunjenici su ih udaljili na priliÄ no grub naÄ in. Anarhisti? Tko su oni? Å to oni žele? Oni nisu dio nas, ne govore naÅ¡im jezikom, nemaju naÅ¡u boju kože, ne oblaÄ e se kao mi, ne ponaÅ¡aju se kao mi. Pri izbijanju slijepih i besciljnih nemira nije dovoljno biti anarhist za stati u prve redove.
Prije nekoliko sedmica, u jednom europskom gradu tijekom radniÄ kog prosvjeda pred zgradom parlamenta, nekoliko se drugova uputilo na isto mjesto. Prosvjed se odvijao baÅ¡ u njihovom gradu. Å to su drugo mogli uÄ initi osim pridružiti se prosvjednicima? To su i pokuÅ¡ali izvesti, ali bezuspjeÅ¡no. Prosvjednici su ih, u biti, udaljili na priliÄ no grub naÄ in. Anarhisti? Tko su oni? Å to oni žele? Oni nisu dio nas, ne govore naÅ¡im jezikom, nemaju iste probleme kao mi, nemaju naÅ¡a radniÄ ka odijela, ne ponaÅ¡aju se kao mi. Pri izbijanju druÅ¡tvenih prosvjeda, nije dovoljno biti anarhist za stati u prve redove.
Zato Å¡to bijes anarhista nije uzrokovan iskljuÄ enjem iz svijeta koji ne priznaju i koji preziru, nije uzrokovan nedostatkom druÅ¡tvenih integracija ili njihovim iznenadnim udaljavanjem iz gospodarstva. Njihov se bijes ne hrani frustracijama ili krÄ anjem želuca zbog nezadovoljenih kolektivnih potreba. Pokreće ih kucanje srca prema pojedinaÄ nim željama. A za želje anarhista nema mjesta na ovom svijetu, koji predstavlja sa svake toÄ ke glediÅ¡ta njihovu potpunu negaciju. Eto, to ih potiÄ e na subverziju, na ustanak, na revoluciju.
Ne gajimo iluzije! Ovo nije Å panjolska iz ’36., nema tisuća drugova spremnih na borbu, nema milijuna ljudi na koje se osloniti u izgradnji novog svijeta. Uostalom, je li sva ta silna materijalna snaga uspjela dovesti do osloboÄ‘enja? Ostali smo zaista rijetki koji joÅ¡ vjerujemo da život može i mora postojati bez vlasti, da država nije uopće jedini mogući put koji treba slijediti, i zbog toga nam izgleda sasvim uzaludno misliti da možemo »biti na razini« naÅ¡eg neprijatelja. Umjesto da se trudimo oko regrutiranja neophodne brojÄ ane snage za stvaranje fronta, bolje bi bilo da pokuÅ¡amo otkriti koje su naÅ¡e mogućnosti — prouÄ iti ih, upoznati, eksperimentirati — u svrhu ometanja, sprjeÄ avanja, usporavanja i sabotiranja planova poretka. Nadasve u ovim trenucima kada prolazi kroz jedan od svojih razdoblja mutacije, koje ga primorava na, djelomiÄ no, snižavanje vlastitih imunoloÅ¡kih zaÅ¡tita. Na primjer, naÅ¡a nas malobrojnost odvraća od izravnih sukoba, ali nam istovremeno dozvoljava odreÄ‘enu okretnost. I, bez zapadanja u nekakve trijumfalistiÄ ke prognoze, meÄ‘usobna povezanost svih struktura moći pretvara ipak efekt domino u neÅ¡to konkretno, makar i malih razmjera.
Dok god će nam jedino moguće sudjelovanje u druÅ¡tvenim nemirima predstavljati prisutnost u prvim redovima, rame uz rame s buntovnicima i prosvjednicima, ujedinjeni i pod istim sloganom, teÅ¡ko ćemo izbjeći udaljavanja (neuspjeh improviziranog sudjelovanja) ili uplitanja u politiku (potreba za programiranim sudjelovanjem). Smatramo da se trebamo oduprijeti sirenama kako politiÄ kog tako Ä ak i druÅ¡tvenog prepoznavanja. Mi nismo generali u potrazi za vojnicima ni pastiri u potrazi za krdom. Nisu nam potrebni tuÄ‘i osmijesi i tapÅ¡anja po ramenima. Ne tražimo prihvaćanja zato Å¡to ne želimo nikoga ni obratiti ni voditi. Želimo pokrenuti pojedince jer — kao Å¡to se osobno nadao jedan anarhistiÄ ki princ iz daleke proÅ¡losti — »bez nereda nema revolucije«. Dakle, ne moramo nužno stajati u prvim redovima, zato Å¡to ne želimo da nas (pre)poznaju niti želimo neÅ¡to dokazati. Mada se može i to desiti, poÅ¡to i predrasudno odbijanje pridruživanja nema smisla, ali to nije naÅ¡ prioritet.
Stvarati nered. Å iriti nered. Produžiti nered. Ovo su naÅ¡i trenutni ciljevi. Refren svih organizatora masa kaže da produženi nered priprema i opravdava povratak vlasti. Po njima nered treba Å¡to kraće trajati i potrebno je odmah poduzeti mjere koje će zadovoljiti potrebe sviju, u protivnom je povratak u proÅ¡lost neizbježan. Ne slažemo se s tim. Mi pak mislimo da vlast tolerira trenutni nered, da je ponekad Ä ak i poželjan. Zato Å¡to djeluje kao ispuÅ¡ni ventil za pritiske. Tisućljetna navada kleÄ anja ne može nestati kroz nekoliko dana ili tjedana. I nemamo povjerenja u sve one koji namjeravaju organizirati ne samo same sebe nego i ostale. Samo produženi nered može iskorijeniti iz pojedinaca naviku na autoritet. Uostalom, tko kaže da će prije ili poslije red postati potreban ili poželjan? Ako je boja slobode crna, onda će njezino podruÄ je viÅ¡e liÄ iti na džunglu nego na trg ili na radionicu. I usprkos Ä injenici da su trg i radionica najuobiÄ ajenija i najsigurnija mjesta, trebamo se odluÄ iti da krenemo u tu džunglu.
Neredi koji će izbiti, bez obzira na njihov oblik, ulijevaju u nas jedno pouzdanje: usred gužve je lakÅ¡e zamesti tragove. Snage reda će stati u obranu odreÄ‘enih zgrada, ostavljajući druge nezaÅ¡tićene. Sveopća pažnja će se usmjeriti samo na neke toÄ ke, zanemarujući druge. Mnoge će gradske ulice biti paralizirane. Å to se nalazi u zgradama tih ulica, na Ä iji bi eventualni alarm pomoć, neminovno, kasno stigla? Koje strukture, unutar ili izvan metropole, održavaju njeno alijenacijsko funkcioniranje? I gdje su razgranate? Kako blokirati, jednostavnim sredstvima i bez ikakvog stalnog prisustva (koji bi imobilizirao) ulazne putove i ulice? Kako proÅ¡iriti i produbiti neprilike umjesto njihovog rjeÅ¡avanja? Sva ova pitanja koja su godinama naliÄ ila na bizarnu razbibrigu meÄ‘u drugovima, nalazit će se — Å¡to priželjkujemo — sve Ä ešće na dnevnom redu.
Radi se o pitanjima koja bi mogla obuhvatiti i druge osobe, gnjevne iskljuÄ ene iz demokracije, ogorÄ ene razoÄ arane demokracijom. Prvi su gluhi na naÅ¡e rijeÄ i, ali mogli bi poÅ¡tivati i Ä ak reproducirati naÅ¡e akcije. Ovi posljednji bi mogli djelomiÄ no sluÅ¡ati naÅ¡e stavove, a možda Ä ak i obratiti pažnju na naÅ¡a djela. Kako biti dostupni, zakazati sastanak gnjevu obiju strana, bez upadanja u pedagogizam i oportunizam? Kako smanjiti razdaljinu koja je u poÄ etku (neminovno) ogromna? Da li zaista vrijedi truda ili je to samo gubitak vremena i energije? MeÄ‘u brojnim nezadovoljnim osobama možemo naići na neoÄ ekivane podrÅ¡ke, i za daljnje susrete, ako ne podlegnemo napasti da ih smatramo saveznicima koje treba pridobiti ili tolerirati, zbog ulaženja u profitabilne poslove.
Ako pak situacija postane usijana, pojavit će se nova pitanja. Tok svih ustanaka i mnogih nemira ima sliÄ ne karakteristike. DoÄ‘e do eksplozije koja obustavi svakidaÅ¡nju rutinu, normalnost. Kroz jedno odreÄ‘eno razdoblje, duže ili kraće, nemoguće se nalazi nadohvat ruke. Država se povlaÄ i, uzmiÄ e, gotovo nestaje. Pokret obiÄ no, usred entuzijazma, ostavlja strukture vlasti netaknute, smatrajući ih već mrtvima, kako bi okusio radost novih odnosa. Nakon oluje, pojavom prvih problema, država se vraća i vrÅ¡i Ä istku. Svjesni svega toga, zahvaljujući i lekcijama iz »povijesti«, možemo li zamisliti Å¡to uÄ initi?
Možemo li se, na primjer, pokuÅ¡ati othrvati entuzijazmu i usmjeriti se na onaj trenutak u kojem država napuÅ¡ta teren? Eto, u tom se trenu sve može odigrati. U tom momentu trebamo biti sposobni poduzeti nepopravljiva djela koja neće dozvoliti povratak u proÅ¡lost. Koja su ta djela? Kako ih izvesti? Protiv kojih ciljeva? ProÅ¡lost nudi pokoju ideju, ali koje same po sebi ne predstavljaju uzor. Tijekom PariÅ¡ke komune, na primjer, nepopravljivo djelo je, nesumnjivo, bilo strijeljanje nadbiskupa. Nakon tog Ä ina bilo kakvi pregovori i dogovori postali su skroz nezamislivi. Ili bi nestala država ili bi nestala Komuna.
Radi se o jednom od osnovnih problema s kojim se trebamo suoÄ iti, kao Å¡to to dobro znaju grÄ ki drugovi koji se već duže vremena pitaju kako ići dalje nakon Å¡to su kroz posljednje godine zapalili praktiÄ ki sve. Prosvjednici opsjedaju državu, nepriznatu, ali ona ipak vlada. Gospodarstvo je izgubilo znaÄ ajan broj banaka i kredibilnosti, ali ipak rukovodi. Pokret je pokazao veliku snagu, ali ne napreduje. Nedostaje ono neÅ¡to u stanju...
Ne radi se o novim odgovorima na stara pitanja. Ova potonja su ustajala, raspadnuta i pometena gubitkom jezika i erozijom znaÄ enja. Zato je važno postavljati nova pitanja i krenuti u njihovo istraživanje.

[Qualcosa che manca, MeÄ‘unarodni anarhistiÄ ki susret, Zürich, 10-13.11.2012, finimondo.org; prijevod Erika]